"CVILIDRETA" U TREŠNJI
Buka, vika, cvili... dreka
U pokušaju da maksimalno razigraju novu "Cvilidreta", Nina Kleflin i Ivan Leo Lemo odveć su se zaigrali, stvorivši cjelinu kojoj ne nedostaje zabave i veselja, ali ni pogrešaka i pretjeranosti
Objavljeno: 24.2.2016. 1:25:25
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
Cvilidreta / Damil Kalogjera

Napomena: kritika je izvorno objavljena 18. veljače 2016. u Vijencu, br. 573

Efektan naslov pola je obavljena posla, kažu polovične mudrosti. U tiskanom novinarstvu on osigurava pažnju čitatelja, u internetskom silno žuđen klik. U umjetnosti, pak, vabi publiku i prvi je kontakt s umjetničkim činom. Nakon toga, naslov prevratnički mijenja stranu i postaje adut u rukavu iznevjerenih očekivanja. Sasvim svejedno je li konzument ostao uskraćen za ozbiljne ekskluzive ili željno iščekivana mlađahnoga hit-junaka. U moru iznevjerenih naslova i konzumenata, kojih je u ovo bombastično vrijeme sve više, nova Trešnjina predstava, "Cvilidreta", neće razočarati nikoga privučena naslovom. Ispunjena bukom, vikom i scenskom razigranošću, ona „cvili“ od početka do kraja u izvedbenoj punoći, sa svim pozitivnim i negativnim aspektima tog određenja.

Predstava je nastala po motivima istoimene bajke braće Grimm. U njezinu je žarištu lijepa i skromna Anabel koja, želi li spasiti oca i osvojiti ruku zgodnog i površnog kraljevića, mora preko noći bale slame pretvoriti u zlatno tkanje. Triput, naravno. Iako joj slavna braća Grimm nisu dala čarobnu moć da pretvara slamu u zlato, upoznala su je s radišnim naslovnim vragolanom zlatnih tkalačkih sposobnosti. No kako čak ni u bajkama ništa nije besplatno, tako Cvilidreta ne radi za osmijeh, već svoja zlatna tkanja skupo naplaćuje.

Suredatelji Nina Kleflin i Ivan Leo Lemo razigrali su predstavu vizualno i auditivno. Na uglavnom ogoljenoj sceni mladi glumci stvarali su živu suigru ispunjenu zgodnim redateljskim minijaturama i stalnim promjenama. Dopadljivu scensku dinamiku pratila je nedovoljno pročišćena zvučna dinamika koja se često pretakala u nadglasavanje i kakofoniju, a posljednja je svojom kaotičnošću pozivala nemir i buku u gledalištu. Uz buku s obiju strana rampe, najveće žrtve izvedbene nepročišćenosti postale su ključne točke predstave, koje su prošle gotovo nezapaženo. Tako se Anabel gotovo u potpunosti oglušila na Cvilidretinu zapovijed da mu za treće zlatno tkanje da svoje prvorođeno dijete, a na sličan, usputan način, prošli su veliki obrat i finale koje je djelovalo poput ispuhanog balona.

I dok je izvedbeni sloj, bez obzira na zamjerke, u najvećem dijelu bio zabavan, ključni problem predstave bio je u njezinu tekstu, koji potpisuje Nina Kleflin. U pokušaju da što više razigra verbalni sloj i podeblja u njemu humornu notu, forsirano je sklapala nategnute rime (pr. „znaš ti mene, na suze sam slab / a što ako bebi prenesemo svrab?“) i spajala poslovice u nezgrapne cjeline (pr. „nije zlato sve što sja / ali ovo sja k’o tepsija“). Da su te verbalne igre uspjele izazvati osmijehe u mlađahnoj publici, ne bismo im toliko strogo sudili, no u auditivnoj punoći, nerazumljivosti izgovora i neprilagođenosti ciljanim gledateljima (5+) to im nije pošlo za rukom. Kad već nije uspjela nasmijati djecu, autorica teksta pokušala je nasmijati njihove odrasle pratitelje. Tako je Anabel, pogađajući Cvilidretino ime, izgovarala imena poput Marksa i Spencera, Končara, Zanussija i Peka, isključivo se obraćajući odrasloj publici.

Mladi Trešnjini glumci imali su zahtjevan zadatak oživiti ogoljelu scenu i pratiti bogato redateljsko tkanje. Najbolje glumačke trenutke pružio nam je naslovni Cvilidreta, kojega su animacijski oživjeli Luka Bulović i Matija Čigir. Bulović je animirao glavu i noge, dok je Čigir iz pozadine Cvilidreti oživio ruke. Zahvaljujući zgodnoj suigri dvaju glumaca, Cvilidreta je bio vrlo duhovit u živahnom dijalogu naglašene mimike lica i vrlo izražajnih gesta ruku.

Andrej Dojkić bio je uglavnom dobar i dopadljiv Kraljević, na trenutke djelujući pomalo isključeno, dok nas je izgledom i posebice glasom jako podsjetio na svog starijeg kolegu iz Trešnje, Radovana Ruždjaka. Kad smo kod prepoznavanja, Pavle Vrkljan, uz to što je bio simpatičan, ali nedovoljno dosljedan kao Čarobnjak, dubokim je glasom „bacao“ na Krunoslava Klabučara. Ne znamo jesu li te sličnosti igre slučajnost ili ne, no nadamo se ovom prvom. Ana Vučak u startu je Anabel oblikovala plačnim izrazom i glasom, što je odgovaralo početnoj poziciji lika. No Anabel se tijekom predstave mijenjala, od siromašne mlinareve kćeri postavši samouvjerena kraljevna, a njezin je izraz – ostao isti. Filip Vidović, Tena Tadić, Dubravka Lelas i Matija Kačan pojavili su se u ulogama Vilenjaka-pripovjedača i ponekim manjim ulogama, pomalo se mučeći s razgovjetnošću i glasnoćom, ali i nedovoljno osmišljenom koreografijom tkanja. Tadićeva je bila vrlo duhovita kao kokoš, ali i najtiša vilenjakinja (usprkos vidljivom trudu), dok je Kačan vrlo zgodno zakuhao cijelu situaciju kao Mlinar.

Uz pomoć prozirnoga zastora oblikovatelj svjetla Aleksandar Mondecar stvorio je u scenama sa Cvilidretom vrlo zgodne i čarobne zlaćaste svjetlosne efekte. Zvonimir Dusper Dus glazbom se uspješno prilagodio izvedbi, a cijelu priču dodatno su zaokružili bajkoviti kostimi (Lucija Smolčec).

Zaključno, u pokušaju da maksimalno razigraju "Cvilidretu", Nina Kleflin i Ivan Leo Lemo odveć su se zaigrali, stvorivši predstavu kojoj ne nedostaje zabave i veselja, ali ni pogrešaka i pretjeranosti.