U subotu, 20. veljače u Tetaru Exit održan je prvi dio zagrebačke premijere predstave "Pola-pola" nastale u koprodukciji Kazališne družine Pinklec, Teatra Exit te Teatra Poco Loco te režiji Renate Carole Gatice. Kako predstava ima dvije paralelne podjele, u premijernoj zagrebačkoj nastupili su Karolina Horvat u ulozi Nike, Bruno Kontrec u ulozi Andrije, Maja Katić kao mama te Igor Baksa kao tata. Tekst potpisuje Milena Bogavac, spisateljica i dramaturginja iz Beograda.
Predstava je koncipirana kao rock koncert pri čemu se glazbene dionice izmjenjuju s govornim dijelovima. U njima pratimo sudbine djevojčice Nike čiji se roditelji rastaju te dječaka Andrije koji je sve to već prošao i još uvijek prolazi sa svojim roditeljima koji se stalno svađaju i mire. Nika prolazi kroz veliku životnu i identitetsku krizu, dok joj Andrija pokušava pomoći u mjeri u kojoj ga Nika pripušta u svoj život. Na kraju se sve povoljno rješava (zbivanja na sceni obuhvaćaju period od nekoliko godina) tako što Nika i Andrija otkrivaju da se vole, odlučuju se vjenčati i imati sasvim drugačiji brak od brakova njihovih roditelja.
Razrješenje zapleta ljubavlju između Nike i Andrije nije osobito uvjerljivo ako je suditi prema onome što se u ovakvim situacijama obično događa u realnom životu. Da je ostalo na tome da se Nika pomirila s mamom i sa cijelom situacijom i napokon našla svoj životni put, situacija bi se razriješila onako kako se to često događa. Djeca prođu kroz fazu krize zbog razvoda roditelja i na kraju prihvate dane okolnosti. Ovako se, zbog „pobjede“ ljubavi uvodi nešto što zapravo ne funkcionira, u konkretnom slučaju niti s obzirom na stvarnost, a ni dramaturški jer nasilno i naglo završava cijelu priču.
U okolnostima koje diktira cijela koncepcija predstave, režijski je učinjeno maksimalno koliko se moglo. Rad s glumcima, slijedi iz svega rečenoga, nije zadovoljavajući.Koncepcija predstave kao koncerta nije osobito nova, a u konkretnom slučaju djeluje isforsirano, budući da glumcima nije uvijek lako prelaziti iz pjevanih u govorene dijelove. Zbog toga je nekima od njih i gluma vrlo često u povišenom i histeričnom tonu što se samo donekle da opravdati potrebama radnje i priče. Jedino Maja Katić u određenim trenucima pokazuje znakove istinske proživljenosti uloge (recimo u posljednjem razgovoru sa kćeri kada joj priopćava da je našla novu ljubav) tako da lik mame djeluje najautentičnije.
Koncepcija koncerta je umnogome odredila i rješenje scene koje je u takvim okvirima prilično dobro izvedeno. Omogućuje glumcima kretanje i funkcionira u predočavanju različitih prostora u kojima se radnja odvija. Tome pripomažu i projekcije koje katkada označavaju točna mjesta zbivanja, a katkada, dosta uspješno, komentiraju radnju.
Kostimi su također multifunkcionalni jer uz minimalne dodatke i izmjene prikazuju promjene koje lik prolazi (pogotovo Nika), a koji puta potpomažu transformaciju iz jednog lika u drugi (Maja Katić se tako iz lika mame pretvara u lik TV voditeljice).
U cjelini gledano, tema je nudila puno više i mogla se napraviti predstava koja bi bila kvalitetnija od "Pola-pola". Ipak, ostaje vidjeti kako će na nju reagirati mladi gledatelji kojima je i namijenjena.