"TATARSKI BIFTEK" U HISTRIONSKOM DOMU
Živost Zoričićeva rukopisa
Predstava "Tatarski biftek" u režiji Ivice Kunčevića u Histrionskom domu vrlo je dobra posveta Zvonimiru Zoričiću čije su slojevite i vrlo duhovite dijaloge uspješno oživjeli uigrani i scenski uvjerljivi Željko Duvnjak i Davor Svedružić
Objavljeno: 2.10.2016 3:41:36 AM
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
Tatarski biftek / histrion.hr

Napomena: kritika je izvodno objavljena 4. veljače, 2016. u Vijencu, br. 572

Usred Domovinskog rata, dok se izvedbena umjetnost diskretno povukla pred golim preživljavanjem, cijenjeni hrvatski glumac Zvonimir Zoričić glumački poziv nakratko je nadopunio onim s druge strane dasaka – spisateljskim. U njegovu nevelikom, no kvalitetnom opusu ističe se „ratno-antiratna“ komedija "Tatarski biftek", napisana i praizvedena 1994. Proizašla iz okruženja u kojemu je nastala, Domovinskog rata, ona vrlo jasno imenuje i osuđuje agresora, istodobno osuđujući rat kao takav. Čini to omatajući tragičnost rata humornim ruhom, čime izaziva u čitateljima i gledateljima brzinske i žestoke osmijehe ispod kojih rastu čvrsta i postojana tuga i gorčina. I dok je u vrijeme nastanka, kad su komad igrali sam autor i Božidar Orešković, u gledateljima mnogo glasnije odzvanjala tada aktualna i živa, konkretna ratna nota, danas nam je mnogo zanimljiviji onaj općenitiji, antiratni sloj komada. Razlog, između ostaloga, leži u činjenici da je od Domovinskog rata prošlo dvadesetak godina, a ovaj naš napaćeni planet već muku muči s brojnim ratovima što šire pipke prema svim njegovim zakucima. U takvoj situaciji svaki antiratni vrisak više je nego dobrodošao.

Uz univerzalnu antiratnu poruku još je jedan, tužan, razlog postavljanja "Tatarskog bifteka" na sceni Histriona. Riječ je, jasno, o činjenici da nas je prije nekoliko mjeseci napustio autor komada, veliki glumac Zvonimir Zoričić, koji je, osim u matičnom zagrebačkom HNK-u, dubok trag ostavio i u Glumačkoj družini Histrion. Dodajmo da su glumci na lijep način, pjesmom I onda neš pil, odali počast i Paji Kanižaju, koji nas je također nedavno napustio.

Iako komadi nastali kao izravna reakcija na društveni trenutak redovito imaju bučan, no kratak rok trajanja, "Tatarski biftek", zahvaljujući živim i duhovitim dijalozima te odmakom od patosa i crno-bijele strukture, i danas djeluje svježe i gorko-zabavno. Joža i Jura stari su prijatelji čije je nekadašnje dječačko druženje danas pretočeno u svakodnevno „cuganje“ u Jožinoj birtiji Kod dva taubeka. Naša dva taubeka jednu večer nađu se u birtiji za vrijeme uzbune te u pauzi ispijanja žestica i pijanoga „popevanja“ otvaraju dušu jedan drugome. Tako saznajemo da Jura sljedeće jutro odlazi u rat kao dobrovoljac. Razlog nije, kako bismo mogli očekivati, potreba za obranom vlastite države ili želja da se stane nakraj zlu, već bijeg od Juri mnogo gore muke – vlastite obitelji, koju čine žena, punica, baka koja nikako neće umrijeti, tri grozne kćeri koje mu se obraćaju samo kad trebaju novac, pas kojega samo on vodi u šetnju, mačka, papagaj...

Kako taubeki dijele sve, tako i Joža, otvarajući svoju opasno nagriženu i raspadnutu obiteljsku škrinju, odlučuje otići s Jurom, ali samo pod jednim uvjetom – da uvijek budu zajedno, na prvoj liniji, u pozadini i u birtiji, naravno. Planirajući put i mudrujući o ratu, Joža i Jura i prije odlaska na bojište rješavaju sukob, i to čime drugim nego Francekovim vinom. Njime će, naime, smanjiti (pre)velike Hrvate i otrovati Čede. Ta slika drukčijega domoljublja, koja čini osnovnu nit komada, fino podcrtava besmislenost ratovanja iz perspektive maloga čovjeka. U nju Joža i Jura upleću vrlo duhovite razgovore o razlikama između Hrvata i Srba: „Razlikuje nas samo ta kvačica iznad slova – oni jedu zemlju, mi žemlju; oni imaju čas seksualnog, a mi sat šeksualnog odgoja...“ Uz zaključak:  „Štari, kad bi mešto viškača moral piti sok, to bi ža mene bil pravi šok. Al to nije ražlog da še ne kučnemo.“

Redatelj Ivica Kunčević dosta se vjerno držao Zoričićeva teksta, zadržavši ga u originalnom prostoru i vremenu. Proširivši replike osvrtom na, primjerice, napad na Gornji grad, radnju je naglašenije vezao uz Domovinski rat, pomalo utišavši svevremenost komada. Na izvedbenom planu ritmički je vrlo dobro vodio predstavu, prazne hodove izbjegavajući finim promjenama odnosa likova. U tomu su ključnu ulogu odigrali vrlo dobri glumci Željko Duvnjak kao Joža i Davor Svedružić kao Jura.

Već na prvu, Duvnjak i Svedružić bitno su različiti glumci. Duvnjak sa svojim prepoznatljivim „crtićkim“ glasom i duhovitim izrazom lica priziva humornu notu, scensku „vrckavost“, karikaturu i zaigranost. S druge strane Svedružićev moćni duboki glas i miran pogled unose na scenu sigurnost i čvrstoću. Upravo je ta opreka otvorila igru – opijeni i brbljavi Joža koji riječima i pokretima oblijeće oko tišeg i „čvršćeg“ Jure, diskretno okrenuta leđima. Taman kad smo se zapitali hoće li taj odnos potrajati i pretočiti se u monotoniju, dogodilo se Jurino otvaranje karata u kojemu je Svedružić počeo „kružiti“ oko Duvnjaka, mijenjajući odnose snaga. Ti odnosi još su se nekoliko puta tijekom predstave izmijenili u finom ritmu, uspješno ogoljevši likove i stvorivši finu međuigru glumaca. Dodatni razvoj odnosa među likovima bilo je pijanstvo koje je omekšalo Juru, dok je Jožu uvelo u prostor karikature. U tom dijelu Duvnjak nije bio sasvim dosljedan, naglašeno pijanstvo oblikujući u naletima, no to nam nije previše zasmetalo.

Scenograf Ivica Prlender na scenu je, razumljivo, postavio šank, bez puno dodataka, usmjerivši pažnju gledatelja na glumačku međuigru. Danica Dedijer Jožu je obukla u elegantan šankerski komplet s leptir-mašnom, kakve sve rjeđe viđamo i kakvi prizivaju neka lagano prošla vremena, dok je Juru obukla u svakodnevnu odjeću.

Zaključno, predstava "Tatarski biftek" vrlo je dobra posveta Zvonimiru Zoričiću čije su  slojevite i vrlo duhovite dijaloge uspješno oživjeli uigrani i scenski uvjerljivi Željko Duvnjak i Davor Svedružić.