Dok pokolokice svoje vrijeme izvan scene provode organizirajući okrugle stolove i stručnjake, a na sceni razbijaju tabue, boreći se za svaku izvedbu i prodanu kartu, ZKL-ovci na finoj i sigurnoj plaći strše iznad paravana i ne pjevaju jer je to „politika kazališta“, a razredi učenika, ničim izazvani, stižu im u rijekama. U tom nerazmjeru kvalitete i kvantitete, grad preobilno financira ZKL, dok Poco Locu i ostalim nezavisnima baca zrnca. A profesori bez puno razmišljanja igraju na sigurno, da se ne bi zamjerili... roditeljima. A što s djecom?