Dragi dečki, na prvom silbenskom KUK-u (više o festivalu ovdje) zaigrat ćete dvije predstave – Tonijeve Bračne muke iz vizure ruke i zajedničko Najmanje lutkarske kazalište. Dotaknimo se prvo bračnih i ručnih muka. Riječ je o lutkarskoj predstavi upućenoj prvenstveno odraslima, što je već samo po sebi u našem lutkarskom okruženju pravo malo čudo. Što je još čudnovato u toj predstavi?

Toni Leaković: Predstava Bračne muke iz vizure ruke nastala je davno, kao moj završni ispit iz lutkarstva prije evo sad već pet godina, i živi i danas. Možda je jedan od razloga i to što nije namijenjena djeci, već odraslima i bračnim problemima, a takvih predstava nema mnogo. Ljudi uvijek nekako povezuju lutkarstvo s djecom, a moj cilj je bio napraviti predstavu za odrasle, s ozbiljnom tematikom prikazanom na šaljiv način.

Najmanje lutkarsko kazalište odlično će se uklopiti u ovaj (gotovo pa) najmanji kazališni festival. Sve mi je u toj predstavi izuzetno zanimljivo – od imena i koncepta pa nadalje. Možete li nam malo približiti ovu predstavu koja se sastoji od niza predstavica i traje i do 180 ludo zanimljivih i dinamičnih minuta?

Toni Leaković: Pričali smo jednoga dana kako ima puno zgodnih etida koje nikad nisu ugledale svijetlo dana van zidova naše akademije i kako je to šteta. Stoga smo odlučili da ih uobličimo u male predstavice i napravimo kazalište po uzoru na njih – malo.

Andrija Krištof: Tako je. Najmanje lutkarsko kazalište zapravo je miks koječega, predstava u predstavi koja se igra ispred našeg paravana pozivajući, zapravo mameći publiku svih uzrasta da nam se pridruži unutar zidina našeg Najmanjeg lutkarskog kazališta gdje sami mogu izabrati tematiku predstave i lutkarsku tehniku koju žele vidjeti. Tako se tu nalaze ručne lutke, ginjoli, dijelovi tijela, predmeti, zijevalice, razne lutke koje svaka na svoj način može ispričati, odnosno odigrati svoju etidu. Tematike su raznorazne i prilagođene uzrastu koji se nalazi ispred nas.

Ta prilagodba mi se čini jako važnim dijelom Najmanjeg lutkarskog kazališta. Kakve profile publika ste dosad imali, koje su vam najizazovnije, koje najlakše osvojite?

Andrija Krištof: Raspon publike je od devet mjeseci do 70-ak godina. Uvijek je najslađe igrati za najmlađe i čuti njihove slatke osmijehe i glasove kada pjevaju zajedno s nama, a vrlo ugodno nas znaju iznenaditi i oni nešto stariji koji često prihvate našu igru i u sebi probude dijete koje već neko vrijeme spava negdje duboko u njima.

Toni Leaković: Ma publika nam je mlado i staro, veliko i malo, usko i široko. Često se zna dogoditi da roditelji žele poslati samo djecu unutra jer to nije za odrasle, ali uz naš mali poticaj često uđu i oni sami i dobro se zabave. Naravno, mislili smo i na one bez djece, a željne kazališta te za njih imamo predstave 18+ koje ne igramo kad su djeca u blizini. Mislim da je najteže osvojiti adolescente, taman su malo preveliki da uđu s djecom u kazalište, a opet su premali da se pridruže odraslima.

Jedna od osobina igranja za ovakav raspon publika je prilagođavanje, odnosno improvizacija. Koliko su vaše improvizacije trenutne, a koliko je riječ o isključivo pripremljenim etidama?

Andrija Krištof: Sve su etide koje imamo više-manje u potpunosti dogovorene, ali uvijek, kao i u nešto većim kazalištima od našeg Najmanjeg, dogode se neke neplanirane situacije pa se i mi u trenutku moramo prilagoditi situaciji. Kazalište, veliko, malo i najmanje je živo, neposredno i u trenutku, ono diše zajedno s izvođačima i publikom te su neke stvari uistinu neponovljive.

Toni Leaković: Kod samih etida nema puno prostora za improvizaciju jer pazimo na tempo-ritam predstave, kratke su i ritmizirane pa ne želimo da se razvodne. No s različitom publikom dolazi i do različitih izvedbi, neka djeca jako žele dotaknuti lutke jer su na samo 40-ak centimetara od njih pa se ponekad moramo boriti s tim i reagirati na to. S druge strane postoje djeca koja su na nagovor roditelja ušla pogledati predstavu i malo se boje pa je potrebno neke reakcije tokom izvedbe smanjiti i ublažiti kako bi bilo prihvatljivo za njih.

Dalje nećemo otkrivati, da ostane nešto i za izvedbu. Okrenimo se radionici „Animacija krpe“ koju ćete držati u prijepodnevnim festivalskim satima. Zašto krpe?

Toni Leaković: Krpe smo izabrali jer su stalno oko nas te možda nakon radionice netko uzme krpu kući i napravi nešto s njom. Namjerno nismo htjeli donositi već gotove lutke jer želimo djeci približiti lutkarstvo i pokazati im da lutka može biti bilo što čega se uhvatimo.

Andrija Krištof: Tako je. Krpe su svakodnevni predmeti s kojim se susrećemo iz dana u dan i koristimo ih za raznorazne stvari, iskoristive su. Možemo nešto s njima obrisati, prekriti, iskoristiti kako bismo nešto vruće uzeli u ruke… No ono čime ćemo se mi baviti na našoj radnici bit će disanje krpe, kretanje krpe i njene mogućnosti transformacije u razne likove. Krpa je jedan vrlo animabilan predmet, vrlo lako joj je udahnuti dušu i s njom ispričati priču. Lutkarenje predmetima pruža nam brojne mogućnosti. Načini na koje kao glumci baratamo sitnom rekvizitom mogu publici poslati vrlo jasne poruke. I već u toj samoj igri sa sitnom rekvizitom zapravo se bavimo lutkarstvom, a da toga nismo ni svjesni. Način na koji ćemo uzeti čašu sa stola, popiti vode i zatim ponovno odložiti čašu na stol može nam ispričati priču bez da kažemo ijednu riječ.

Što vama, kao glumcima i lutkarima te asistentima na lutkarstvu osječke akademije, danas predstavlja lutkarstvo, odnosno kazalište animacije? Koliko taj izraz komunicira ili može komunicirati s današnjim publikama? Gdje vidite potencijale, nerealizirane prilike?

Andrija Krištof: Mislim da su studenti naše Akademije privilegirani u odnosu na druge studente kazališnih akademija jer osim osnovnih lutkarskih tehnika koje se uče kroz godine studiranja na AUK-u, naše studente učimo drugačijem (lutkarskom) razmišljanju, a to je sigurno vrlo važna vještina. Da parafraziram onu staru latinsku poslovicu, koliko vještina imaš, toliko ljudi (na sceni) vrijediš. Lutkarstvo u Hrvatskoj živi, raste i razvija se i vjerujem da će tako i nastaviti, a upravo ovakvi festivali su pravi put za upoznavanje i približavanje lutaka, lutkara i civilnog stanovništva.

Hehehe, odlična vam je poslovica, vi, umnoženi scenski čovječe! Na kraju, što očekujete od Silbe i silbenskih publika?

Andrija Krištof: Očekujem ludu zabavu i provod, puno smijeha, dobru atmosferu na radionicama, klince željne novih znanja i glasne aplauze nakon predstava! Ovaj festival je odlična ideja i vjerujem da će stanovnici Silbe i svi oni koji se u vrijeme festivala nađu na Silbi uistinu uživati, doživjeti nešto novo i jedva čekati sljedeću godinu i nove radionice i predstave!

Toni Leaković: „Bijesovi su prevarena očekivanja“ – tako nam je govorio jedan profesor s akademije. Tako da ja ne očekujem ništa da se kasnije ne bih razočarao. Šala, naravno. Veseli me festival, doći ću dobro raspoložen i spreman, a ostalo ćemo prepustiti slučaju i upustiti se u ovaj prvi KUK na Silbi! Što se tiče publike, htio bih da je ima što više i da uživaju u onome što smo za njih pripremili. Mislim da su ovakvi mini kazalištni festivali odlična stvar i prilika za nas da širimo lutkarstvo i poglede na njega.

Intervju s drugom zvijezdom silbenskog KUK-a, Marijanom Matoković, pročitajte ovdje.