Dragi Benjamine, krajem svibnja si u ljubljanskoj Staroj mestnoj elektrarni izveo performans EROTOMANIA. Silno sam htio doći, no nisam uspio, a nekako sumnjam da ćeš ga još izvoditi pa mi preostaje samo jedno – kroz razgovor s tobom osjetiti se barem malo kao da sam bio tamo. Za početak, možeš li me riječima prenijeti u Staru mestnu elektrarnu?
Zamisli si prazan prostor, na pozornici samo nekoliko rekvizita i predmeta, svjetlost se probija kroz prozore, a u publici je tek nekoliko stolica. Za odabrane. Odabranici polako ulaze u prostor, svaki sa svojim buketom cvijeća, obavezno, umjesto karte. Tamo ih dočekuje Ema, koja im poslužuje piće: nešto alkoholno ili gusti sa šlagom. Cvijeće odlažu na pozornicu, polako stvarajući formaciju nalik grobu. Zatim sjednu i čekaju početak. Izvođač (ja) sjedi s njima i zavezanih očiju pokušava, slušajući glasove, skužiti tko je došao. Tad Ema donosi čašicu rakije za njega, što označava početak. Izvođač se polako spušta na pozornicu i počinje se gubiti. Kao što sunce polako zalazi i prostor postaje tamniji, tako se gasi i izvođač. Polako se raspada, tražeći opipljive djeliće koji bi ga vratili u stvarnost. U jednom trenutku gledatelji su voajeri, da bi u drugom jurnuli na pozornicu da mu pomognu, zagrle ga, donesu mu čašu vode. Stvara se čudnovata zajednica koja nastaje tek kada svi zajedno prestanu postavljati pitanje zašto su na tom mjestu, s tim izvođačem.
EROTOMANIA je svakako najzahtjevniji projekt koji sam dosad izveo jer sam u njoj napravio sve što znam kako bih izgubio kontrolu nad svojom sviješću. Time je performans, s jedne strane, postigao visok stupanj iskrenosti koja se odvijala bez kočnica, no s druge strane nisam imao kontrolu nad događajima te je moj razum bio do te mjere narušen da nisam bio sposoban izgraditi izvedbenu strukturu koja bi u nekom konvencionalnom smislu bila „ispravna“. Događaj je tekao sam od sebe, sada brže i zanimljivije, sada sporije i umornije.
Iako dobrim dijelom nisi bio svjestan njenog tijeka, EROTOMANIA predstavlja tvoj obračun sa samim sobom i s ljudima koji su ti na papiru najbliži – s obitelji. Kako si gradio tu intimnu i bremenitu performativnu priču?
Kao izvor sam uzeo priču o dječačiću koji živi u šumi sa svojom obitelji. Tu sam priču osmislio još kao dijete i u ovom sam je performansu iskoristio kao kostur na koji sam potom asocijativno gradio priču o tom dječaku koji sad stoji na pozornici. Tu se, naravno, radi o snažnom elementu autofikcije, koji je također odličan zaštitni mehanizam. Iako performans obećava potpunu iskrenost, publika nikada zaista ne može znati je li sve što je izrečeno uistinu istinito. Taj zaštitni sloj me oslobodio svih strahova i omogućio mi je da pod krinkom tog protagonista istražim svoje istinsko ja. A to istinsko ja stvoreno je od različitih događaja iz mog života koje povezujem putem autorefleksije. EROTOMANIA je neka vrsta konteksta mog postojanja koji je zanimljiv samo onima koji me poznaju i žele bolje upoznati. Osobi koja ne zna ništa o meni, vjerojatno je to samo pretenciozno umjetničko onaniranje.
I da, performans je na neki način obračun sa samim sobom. Obračun za koji vjerujem da se stalno iznova odvija na dvije razine. Prva je ona koja se vjerojatno odvija u zagrljaju voljene osobe, u intimnom trenutku iskrenosti, koja se temelji na traženju potpore i ljubavi; druga se odvija u javnom prostoru te postaje javna, odnosno javnim priznanjem tu istu traumu na neki način predajem u ruke javnosti. Slijed je obično prvo intimnost pa javnost, no u slučaju EROTOMANIJE dogodio se prvo javni obračun, a na intimni još čekam (smijeh).
Pridružit ću se tvom osmijehu, hehehe, uz nadu da ga nećeš dugo čekati. Kad smo već ušli u tvoju intimu, zadržimo se malo u njoj. U privatnom životu nisi osoba koja će se na prvu otvoriti o svojim emocionalnim i životnim ranama. Kako je bilo tu privatnu zatvorenost odbaciti i razgoliti se pred publikom?
Izuzetno zastrašujuće (smijeh). Ali mislim da je upravo to smisao performansa – tražiti trenutke koji te straše i ostvariti ih. Performer u zoni udobnosti nije zanimljiv performer. Uvjeren sam da performativni događaj prvenstveno mora biti prijeloman za performera da bi imao ikakvu šansu postići neki efekt kod publike. Tako sam se, na primjer, upustio u svoj prvi solo performativni događaj (Krst pri Savici, 2019) koji je nastao iz mog izuzetnog straha od javnog nastupa. I kad sam na početku stvaranja EROTOMANIJE razmišljao čega me trenutno najviše strah, naravno da sam došao do suočavanja vlastitih osjećaja s drugima. To je, barem za mene, beskrajno neugodno iskustvo, ispunjeno panikom u trenucima prije samog događaja. Ali ako događaj uspije, čime dokazuješ da možeš prevladati izvorni strah, konačni osjećaj je čista euforija. Mislim da je u EROTOMANIJI bilo puno mojih osjećaja koje nikada prije nisam izrekao naglas, a sada mi se čine možda čak pomalo banalnima.
Što ti se iz sadašnje perspektive čini kao ključna točka performansa?
Ključno mi je bilo ući u njega u potpunosti bez srama i kočnica, bez razmišljanja što će struka misliti o meni, bez brige za svoj posao, bez brige za prijateljstva – važno je bilo osloboditi se straha da bi ljudi nakon ovog performansa mogli otići iz mog života. I da bi me struka mogla pregaziti. Zbog samog koncepta, nikako nisam mogao unaprijed kontrolirati kvalitetu samog performansa pa sam u pripremama tražio isključivo elemente koji će me osloboditi tog straha.
Na neki način, u procesu si išao u potpunosti kontra sebe. Kao dramaturg, ti si kontrolor, a ovdje odbacuješ kontrolu. Siguran sam da te to na trenutke u samom procesu nastanka performansa dovodilo do ludila.
Istina, no u trenutku kad sam pronašao te elemente, oko mene se stvorila intima koja se proširila po prostoru Elektrane i postala nešto o čemu sada ljudi mogu imati mišljenje, vrednovati, hvaliti ili ponižavati. Jer sada to više nije moja intima.
Priča se među odabranicima koji su bili na performansu da si tijekom četiri sata dugog performansa i sebe i njih vodio do ruba. Kako i na koji si način sebe doveo do ruba, možda i preko njega, a kako publiku? Jesu li te ti elementi oslobađanja doveli do tog hoda po rubu?
Da, jer sam trebao osigurati da se potpuno oslobodim vlastitih predrasuda, strahova, srama. Na svim nivoima. Prvi ključni element bio je povez preko očiju, koji smanjuje strah – nisam vidio publiku, nisam mogao uspostaviti kontakt očima, samim time nisam vidio dosađuju li se, ljute na mene i slično. Drugi element bio je moj vizualni izgled koji sam izgradio od elemenata koji inače izazivaju snažan osjećaj nelagode u meni. Ne volim nositi kratke hlače jer mislim da me ljudi ismijavaju, zato sam na ovom performansu nosio vrlo kratke hlače. Nosio sam uske čizme koje su mi otežavale hodanje kako bi svaki korak bio promišljen i svjestan. I kimono, koji me jako usrećuje, ali me strah od tuđih pogleda često sprečava da ga nosim u javnosti.
Zatim je trebalo osigurati da svi ti elementi postanu meni ugodni i da nestane sram pred vlastitim postojanjem i vlastitom prošlošću. Tu u igru dolaze alkohol i opijum. Na početku performansa konzumirao sam opijum i rakiju, što me u roku od 20 minuta potpuno oslobodilo bilo kakvog osjećaja za stvarno vrijeme i prostor. I za ljude oko mene. U glavi sam bio negdje drugdje, gdje sam preispitivao svoja osjećanja i njihove uzroke te tako sebe doveo do ruba, do emotivnog sloma, što je bio cilj ovog performansa. Pustio sam da me obuzmu sva osjećanja koja su prisutna u meni, sva istovremeno i odjednom, a budući da mi je svijest bila kompromitirana, ta osjećanja nisam mogao potisnuti ili sakriti – bila su tu, sveprisutna. Vjerojatno prvi put u mom životu. I u tome vidim svoj rub. Kako je to dovelo publiku do ruba, ako uopće, ne bih se usudio predviđati. Oni koji me vole i bili su u publici, sigurno su nešto osjetili, nadam se. Prije svega sam ih – egoistično – na četiri sata stavio u ulogu svojih terapeuta, prijatelja, ljubavnika. Na četiri sata su – htjeli to ili ne – postali moja izabrana obitelj, moj intimni čovjek, kojem u krevetu u zagrljaju govorim sve što me ikad povrijedilo ili usrećilo. Bez četvrtog zida, bez filtera. Ne znam kako njima, ali meni ti ljudi koji su sjedili u publici, i ostali do kraja, imaju posebno mjesto u srcu.
U performansu se asocira element ludila, odnosno nemoći da samostalno funkcioniraš. Je li bio u funkciji maske ili dodatnog ogoljavanja?
Bio sam prilično omamljen i mislim da je zbog toga isplivao moj pravi ja, koji je pomalo lud, nestabilan, pun promjena raspoloženja i kojeg obično – u svakodnevnom životu – prilično dobro kontroliram, barem tako mislim. Ovdje ga nisam mogao, niti sam želio. Autentični Beni je pomalo lud i pomalo uplašen u isto vrijeme.
U performansu se pojavljuju i samokažnjavajući elementi, i to u spoju s ružama. Što takvi elementi postaju kad ih se omota sviješću o izvedbenosti, a što si ti dobio od nanošenja fizičke boli samome sebi u djelomičnoj kontroli umjetničkog čina?
Čini mi se da je bol pretočena u umjetničku akciju poput tablete protiv bolova svakodnevnog života. Pogotovo ako njome preuzmeš narativ koji ti je netko drugi postavio. Siguran sam da postoje bolji načini za suočavanje s velikim osobnim problemima i traumama, ali ja oduvijek imam sklonost da svoj život pretvaram u mala umjetnička djela koja onda stoje na nekim simboličnim policama i tamo postaju artefakti. Samim time, više nisu stvarni, nisu više dio mene. Ako je na mojoj ruci ožiljak koji mi je nanijela osoba koja me trebala voljeti, onda ću oko njega kroz performans napraviti još sto ožiljaka i to više neće biti ožiljak izdaje i nevoljenja, nego lijepa uspomena na lijep performans. Ako bi ružna sjećanja bila kamenčići, moja bi umjetnička djela bila bojanje tih kamenčića u ljepše boje – za sebe, da bih mogao biti bolja osoba za druge. Ne mogu ih baciti, ali mogu ih učiniti ljepšima. Ponekad mi se čini da se neću zaustaviti dok cijelo svoje biće ne pretvorim u umjetnički artefakt (smijeh). Moguće je, naravno, i da sam pomalo mazohist.
Meni ti se ovo čini kao baš jako zgodan način borbe sa životnim ranama. Osim umjetničkog, ovaj performans ima i snažne poveznice s ritualom i ritualnim pročišćenjem (čini mi se). Koliko ti je taj element bio važan?
Ritual se može dogoditi samo spontano, vrlo ga je teško predvidjeti u planiranju. Naravno, koristiš elemente koji to potiču, ali ritual kao takav može se dogoditi tek kad i publika povjeruje u ono što gleda. Mislim da je na ovom performansu publika vjerovala u stvarnost akcija. Neke su bile vrlo doslovne – rezanje kose, tetoviranje – i zato se mogao u završnici performansa dogoditi ritualni efekt. O tome tko je bio šaman, a tko vjernik, ne bih razmišljao (smijeh).
Kad sve skupimo na kup, i vjernike i šamane, i rakije i opijate, kako bi objasnio utjecaj EROTOMANIJE na samoga sebe? U trenutku izvođenja i kasnije, a u jednom aspektu i za cijeli život? Što ti, primjerice, znači aspekt tetoviranja?
Iako mi je i samom teško povjerovati, EROTOMANIA je u meni pokrenula jednu malu katarzu, možda privremenu, možda ne, ne znam. Znam samo da se više ne budim s istim osjećajima kao prije performansa i da su na prvo mjesto mojih emocionalnih pejsaža nakon dugo vremena došli drugi osjećaji. I zato je taj događaj za mene bio iznimno važan i dragocjen. Takav je bio upravo zbog ljudi koji su bili tamo sa mnom. Želio sam im na najradikalniji način, koji samo mogao smisliti, reći da su mi važni, da ih volim i da sam im zahvalan. I sada ih nosim na svojoj koži.
Ovo ti je šesti performans. Ja sam, na žalost, gledao samo jedan, i to izuzetan, 8372, u kojemu obiteljsku priču sagledavaš kroz društveni i politički kontekst. Sad si uronio u samoga sebe. Je li to kraj ovom aspektu performativnog istraživanja ili korak u dalje, dublje, ogoljenije?
U posljednje vrijeme razmišljam da je jedna stvar pred kojom još uvijek javno bježim adresiranje vlastitog ljubavnog života. To bi mogao biti potencijal za sljedeći performans. Ne znam još. Čak i kada radiš iznimno osobne umjetničke događaje, oni moraju imati polazišta u društvenom kontekstu, smislu u koji se uklapaju. Dok to u nekoj svojoj ideji ne pronađem, ne bavim se njome. EROTOMANIA se mogla dogoditi tek kada sam osjetio da može donijeti univerzalnu misao o suosjećanju, poštovanju onoga što o ljudima ne znamo.
Što tebi kao lutkarskom dramaturgu duboko uronjenom u lutkarski medij i sve njegove tajne predstavlja ovaj tvoj performativni dio? Kako općenito gledaš na performans? Kao psihoterapeutsku alatku, kao medij u kojemu možeš reći ono o čemu u pravilu šutiš, prostor promišljanja velikih istina…?
Ako me svaki performans oslobodi nekog mog kompleksa, to znači da u svom svakodnevnom životu mogu biti bolji suradnik, bolji prijatelj... Istovremeno me fascinira kako svakodnevica i banalnost naših života kroz iskrenu, neobrađenu umjetničku akciju mogu postati umjetnički. Performans daje prostor životnom i u tome vidim nešto lijepo.
Divno si to rekao, taman kao točku na izuzetno zanimljiv razgovor. Zato ovo pitanje shvati kao bis ili bonus pitanjce: Što trebamo napraviti da EROTOMANIJU dovedemo na hrvatsku scenu i da se upišemo u tvoje tijelo?
Ovaj performans više neću izvoditi, bio je to jednokratan događaj koji je u mnogo aspekata neponovljiv. Uvijek me možete pozvati da napravim novi performans samo za hrvatsku scenu (smijeh).
Važi! Hvala ti puno što si nam barem malo odškrinuo vrata svojoj EROTOMANIJI i nutrini. U novom osječkom performansu očekujemo potpuno razotkrivanje!