Draga Marijano, 23. srpnja kreće prvi silbenski KUK (više o festivalu ovdje) na kojemu ćeš odigrati dvije predstave i održati radionicu za djecu. Što Silbenjani i gosti mogu očekivati od omiljene nam glumice, lutkarice i klaunese Mare di Clown? Koje ćeš karte izvući iz rukava da osvojiš silbenske gledatelje?
Najprije hvala puno na pozivu za gostovanje i jako me raduje doći jer do sad me nije put naveo do Silbe. Tako da za prvi put sa sobom donosim puno komedije, humora, fizičkog teatra, smijeha i zabave. A kao ‘aseve’ koristit ću najviše tijelo, elemente lutkarstva i cirkusa i sve to gotovo bez riječi.
Na KUK-u ćeš nastupiti s predstavama U mojim snovima i Olympia. U mojim snovima je predstava u kojoj, na punokrvni klaunovski način, uranjaš u snove koji krenu ukrivo. Kamo krivo i koliko je krivo pravo za klaune?
Krivo je uvijek pravo za svakog klauna. Ali da bi to pravo postalo ‘najpravije’ treba vježbati i otkriti koja je prava mjera tog krivog. Kod klaunova sve izgleda krivo i da se to baš sad prvi put dogodilo, ali zapravo iza te spontanosti i uvjerljivosti leži jako puno sati proba. Sve da bi se zamaskiralo planiranje spontanog. Konkretno u slučaju predstave U mojim snovima, predstava započinje već sanjajući, a znamo da je u snovima gotovo sve moguće, spojivo nespojivog. Stoga mi je takav oblik dramaturgije pripomogao da u svojim klaunovskim ludorijama opravdam nespojive stvari, a da imaju smisla. Obje predstave imaju ponešto sličan jezik, a to je jezik tijela, emocije, reakcija na situacije u kojima se nađe Mara ili Olympia. Za Maru na primjer telefonski razgovor s nekim iz publike nakon što magično zvoni telefon u njezinom jastuku, za Olympiu teniska loptica koja doleti iz televizora ravno u njezinu glavu te je pretvori u tenisačicu.
Jedan od važnih dijelova predstava je i dijalog s publikama. Slušajući razgovore s nekim klaunovima, saznao sam da postoje dvije dosta jasno odvojene struje po pitanju publika – ili otvaraju dijalog s njima ili ga najstrože zatvaraju. Kako se ti osjećaš u trenucima kad konce predstave dijeliš sa slučajnim gledateljima? Što to donosi i čime bogati tvoje predstave?
Ne znam bih li dijelila na takve dvije vrste struja (možda je nekome tako lakše). Ja se držim starog, dobrog Stanislavskog i njegovih spoznaja, a to je da mora postojati komunikacija s publikom i razmjena energije. Ako toga nema, tu obično dolazi do ‘štucanja’ i onog osjećaja kad gledate predstavu i nekako niste do kraja unutra iz nekog razloga. Hoće li se ta poveznica (ili prana u jogi) dogoditi tako da se izvodi da se publika uključuje direktno ili indirektno, zapravo je svejedno. U zadnje vrijeme eksperimentiram s publikom kroz dvije stvari; jedna je koliko malo je potrebno pokreta da bih bila jasna u svojoj namjeri i cilju, a druga koliko brzo mogu postići osjećaj povezanosti sa scene s publikom. Čak i u manjim formama, na primjer kao klaundoktorica u sobi ili na hodniku. Ili u većim predstavama gdje publika broji oko 1000 ljudi, kad čujem taj prvi smijeh i znam da ‘ih imam’.
Prije samog otvaranja Olimpijskih igara u Parizu, odigrat ćeš svoju Olympiju, samim time bit će to OI prije samih OI. Kako je nastao sam projekt koji se sastoji od predstave, ali i od video aspekta? Koliko je tebi kao klaunesi bilo poticajno i zabavno klaunovski se poigrati sportovima?
Dugogodišnja mi je želja spojiti sport i klauniranje. Prije nekih pet godina sam prijavila ideju za projekt preko jednog cirkuskog natječaja i nije prošlo dalje. Prošle godine vidjela sam natječaj za samostalne umjetnike koji podupiru i cirkusku umjetnost i sjetila sam se da mi projekt stoji u ‘ladici’. Prijavila sam ga i prošlo je, i to na čak dva natječaja. Možda je razlog više što je ovo o i olimpijska godina ili možda što sad imam više iskustva. Ideja je bila istraživati poveznice deset različitih sportova i klaunovskih situacija koje će se onda iskristalizirati u predstavu. To je proces koji je trajao oko šest mjeseci, ali evo tek nakon premijere u travnju imam dojam da sam novu fazu otvorila i da tu ima još prostora za doradu. Osobno imam puno poveznica sa sportom odmalena te mi je i sad san jednoga dana doći u priliku nastupati na OI, na otvaranju ili zatvaranju, baš poput npr. Rowana Atkinsona u Londonu na OI ili grupe El Tricicle na OI u Barceloni 1992.
Držim ti fige da uspiješ i da te ja kritički pratim u prvom redu. Osim klaunese, ti si glumica i lutkarica. Koliko ti ta širina znači u stvaranju predstava?
Jako puno. I svakim danom otkrivam koliko sam zahvalna na tom ogromnom znanju i iskustvu koje sam stekla iz glume i lutkarstva i koliko to koristim u klauniranju. Rekla bih da su gluma i lutkarstvo, zajedno s plesom povezani kroz klaunovsku umjetnost.
Završila si studije na osječkoj akademiji, no nikako da staneš s učenjem (kao vječni student, podržavam te u potpunosti!), već izuzetno puno ulažeš u vlastito znanje. Putuješ svijetom po radionicama, držiš radionice na kopnu, ali i na moru (doslovno)… što ti znači to stalno učenje, širenje znanja, iskustava, mogućnosti?
Edukacija me nekako nađe, hahahahaha. Ili ja nju. Ne znam, ne planiram previše unaprijed, ali imam otvorene ‘pipke’ ako se neka prilika otvori. Oduvijek me zanimalo znati što više toga, tako da mogu znati odlučiti kad dođe do trenutka odluke. Možda je to moja panika da mi nešto ne promakne i da ne bude ‘joj kako to nisam znala’. Nedavno sam probala pobrojati broj učitelja iz klauniranja koje sam prošla i brojka je bila na nekih 30, a ako tome pridodamo i učitelje iz glume, lutkarstva, plesa, premašujem sigurno 50. Od svakog nešto naučiš, naravno, ali u nekom trenutku potrebna je sinteza i primjena tog znanja. Zato uvijek studentima i učenicima govorim, vježba je jedno i potrebna je disciplina, ali cilj je povezati tu disciplinu s kreativnim slojem i raditi na tom povezivanju. Otkrila sam vrlo konkretne metode u radu s Irom Seidensteinom koje se oslanjanju ponovno na Stanislavskog, ali i puno drugih metoda. Meni je učenje postalo stil života. Svaki dan pokušavam naučiti barem jednu novu stvar i mislim da mi taj mindset daje energiju, svježinu i originalnost koju koristim u svojim kreativnim procesima i učenju. Ujedno, zahvaljujući učenju proputovala sam pola svijeta, upoznala prezanimljive ljude, što iz izvedbenog svijeta, što kao publika. Tako da bih rekla, učite, radite na sebi i dajte se sto posto ako u nešto vjerujete.
Kad smo kod davanja sebe i svoga znanja, na KUK-u ćeš održati i izuzetno zanimljivu radionicu glume i fizičkog teatra u koju ćeš uvrstiti klauneriju, parkur, elemente suvremenog cirkusa i štošta još. Kako će izgledati radionice? Može li se nešto uhvatiti u pet dana radionica?
Sve može. Imam puno toga u džepu/koferu/rukavu. Od pantomime, gimnastike, žongliranja, klauniranja, komedije, slapsticka. Naravno sve pod nadzorom i u sigurnim uvjetima.
Na kraju, kako gledaš na koncept ovog mini festivala usred otočkih ljeta?
Jedva čekam i neka je toga što više.