LUTKOSRIJEDA: MAJA VERDONIK, POVJESNIČARKA LUTKARSTVA
„Posebno zanimljive predstave danas rade izvaninstitucionalni Gllugl, LOFT i PocoLoco“
Višestruko izazovnu 2020. godinu u Lutkosrijedi ćemo ispratiti višestruko ugodnim i mudrim razgovorom s teoretičarkom i povjesničarkom (riječkog) lutkarskog kazališta, profesoricom Majom Verdonik
Objavljeno: 12.28.2020 4:31:37 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Maja Verdonik / Privatni album

 

Draga profesorice, kako iz kuta osobe koja niz godina piše i razmišlja o riječkom lutkarstvu promatrate dosadašnje hrvatsko lutkarstvo u odnosu na europsko ili barem onaj njegov dio koji poznajete? Jesmo li u tijeku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Lutkarskim kazalištem bavim se od 1998. godine, otkad kontinuirano pratim predstave Gradskoga kazališta lutaka Rijeka. Uvid u presjek europskoga lutkarstva imam kroz praćenje Revije lutkarskih kazališta koja se svake godine u studenom održava u Rijeci, a ove je godine imala svoje 25. izdanje. U tom kontekstu rekla bih da su u europskom lutkarstvu znatno prisutnije lutkarske predstave za odrasle nego u hrvatskom, a time i u riječkom lutkarskom kazalištu. Tako se Revija lutkarskih kazališta u Rijeci svake godine (prema mogućnostima organizacije) otvara i zatvara lutkarskom predstavom za odrasle, gotovo redovito u izvedbi nekog od gostujućih kazališta. Primjerice u okviru svečanog otvorenja Revije 2019. godine vidjeli smo predstavu Nevidljive zemlje autora Ishmaela Falkea i Sandrine Lindgren, u izvedbi Kazališta Livsmedlet iz finskog grada Turkua, na temu izbjeglištva civilnog stanovništva, uzrokovanog ratnim stradanjima.

Lutkarske predstave za dječju publiku i dalje prevladavaju u hrvatskom lutkarstvu što je izvrstan način odgoja najmlađe kazališne publike. Ipak, rekla bih da treba poraditi i na osvješćivanju odrasle publike o tome da lutkarsko kazalište nije isključivo namijenjeno djeci već da se njime mogu uprizoriti, ponekad možda i uspješnije od glumačkih predstava, sve vrste tekstova (primjerice Shakespeareove drame). Razliku čine upravo animirane lutke (predmeti, materijali…).

 

Koji su po vama najsvjetliji trenuci hrvatskog i riječkog lutkarskog kazališta?

Riječko lutkarstvo obilježio je, kao umjetnički direktor, zagrebački redatelj, scenograf i kreator lutaka Berislav Brajković. U suradnji sa scenografom i kreatorom lutaka Ladislavom Šošterićem, Brajković je 1966. godine uveo na hrvatsku lutkarsku scenu po prvi put tzv. luminiscentnu varijantu crnog teatra primjenjujući ju u antologijskim predstavama izvedenim pod zajedničkim naslovom Muzičke minijature uz glazbu Franza Liszta, Claudea Debussyja i Modesta Petroviča Musorgskog. Događaji prekretnice u povijesti hrvatskoga lutkarstva zasigurno su predstave Kazališta lutaka Zadar Postojani kositreni vojnik (1978.) godine u režiji Luke Paljetka i s lutkama i scenografijom Branka Stojakovića, te antologijska Judita (1991.) u režiji Marina Carića, još jednom s lutkama i scenografijom Branka Stojakovića. Ističu se i osječka izvedba Andersenove Djevojčice sa žigicama (1996.) u režiji i prema scenariju Dubravke i Marina Carića te s lutkama i scenografijom Željka Zorice, a u Rijeci je na repertoaru bila zapažena predstava Nadpodstolar Martin (1998.), redatelja i dramatizatora Renea Medvešeka, izvedena igrom glumca i animacijom predmeta, prema priči Lava Nikolajeviča Tolstoja Gdje je ljubav, tu je Bog.

Usmjerimo li se na posljednjih nekoliko godina?

Kao pomak u istraživanju lutkarskog izraza u najnovije vrijeme izdvojila bih predstavu Žabica Kraljica (2017.; Igorovu kritiku pročitajte ovdje) izvedenu prema hrvatskoj narodnoj bajci u Zagrebačkome kazalištu lutaka u koprodukciji s Muzičkim biennalom Zagreb, u režiji i dramatizaciji Renea Medvešeka. Prema kritičkim osvrtima (Žganec-Brajša, Utjelovljena emocija, 2017: kazalište.hr) predstava je pokazala mogućnosti prenošenja umjetničkih poruka publici temeljene na povezanost lutkarstva i glazbe.

U Rijeci se zadnjih godina možemo pohvaliti s više iznimnih predstava. Izdvojila bih dvije predstave različitih lutkarskih i redateljskih poetika: Zamrznute pjesme autorice teksta i redateljice Tamare Kučinović (Igorovu kritiku pročitajte ovdje) i Avanture maloga Juju autorica teksta Ivane Đule i Milice Sinkauz, te redateljice Renate Carole Gatice (Olginu kritiku pročitajte ovdje). Obje predstave izvedene su 2018. godine pri čemu je prva dosljedno klasična lutkarska predstava, a druga glumačka predstava s elementima animacije, maske i kazališta sjena, strukturom zasnovana na glazbi i ritmu.  

Možete li, osim spomenutih, istaknuti još neke umjetnike s čijim ste se radom susreli, a koji su vas se posebno dojmili i koji vam se čine kao dobar putokaz u sutra?

Istakla bih djelovanja samostalnih izvaninstitucionalnih lutkarskih organizacija koja su u najnovije vrijeme rezultirala vrlo zanimljivim lutkarsko-glumačkim ostvarenjima. Pri tom posebno mislim na Umjetničku organizaciju Gllugl iz Varaždina, Lutkarsku organizaciju koju fakat trebamo – LOFT iz Zagreba umjetničke voditeljice, redateljice Morane Dolenc te Teatar Poco Loco redateljice Renate Carole Gatice i suradnika.

Kako biste definirali fazu u kojoj se nalazi hrvatsko lutkarstvo u posljednje vrijeme?

Na ovo, kao i na prethodna pitanja, najbolje mogu odgovoriti imajući na umu djelovanje Gradskoga kazališta lutaka Rijeka, no vjerujem da je slično i u drugim našim lutkarskim kazalištima – institucionalnim kao i izvaninstitucionalnim.

Repertoar je namijenjen dječjoj publici s opravdanim ciljem odgoja djece za kazalište. Na planu lutkarskoga izraza, uz klasične lutkarske predstave (izvedene samo lutkama) prisutna je suigra lutaka i glumaca kao jedna od osobina modernog lutkarstva te vjerujem da možemo očekivati nova lutkarskoscenska istraživanja u tom smjeru. U okviru riječkog lutkarstva pomak na tom planu predstavljaju, primjerice, doživljajno kazalište za bebe – predstava s naslovom Gdje su nestale čarapice? (2017) autorice Mile Čuljak (Igorovu kritiku pročitajte ovdje) i neverbalna predstava Krpimirci autora Ksenije Zec, Saše Božića i glumačkog ansambla, izvedena u koprodukciji s Kazališnom družinom Pinklec iz Čakovca (2019).

Jedan od mojih znanstvenoistraživačkih izazova na polju riječkog lutkarstva je istraživanje djelovanja Sokolskog lutkarskog kazališta u Sušaku 30-ih godina 20. stoljeća, o kojem je pisala prof. dr. sc. Antonija Bogner-Šaban u knjizi Tragom lutke i Pričala – Povijest međuratnog lutkarstva u Splitu, Sušaku, Osijeku i Dječje carstvo (1994). Jesu li, u kojoj mjeri i na koji način suvremeni riječki lutkari nasljednici svojih sušačkih predšasnika – pokazat će vrijeme.

Ostale Lutkosrijedine razgovore potražite ovdje.

Najnovije:
LUTKOSRIJEDA: ANĐELA VIDOVIĆ, KAZALIŠNA KRITIČARKA
„Rizik je as u rukavu medijski zanemarenog lutkarstva“
U ovotjednoj smo Lutkosrijedi odlučili baciti kritički pogled na hrvatsko lutkarstvo. Zato smo u goste pozvali još uvijek mladu, a već tako iskusnu, na peru oštru i promišljenu, na jeziku brzu, u druženju grintavu, a dragu, kritičko pero koje neumorno svlači i secira kazališne maske od Zagreba do Osijeka i natrag, jednu, jedinu i sasvim jedinstvenu Anđelu Vidović!
LUTKOSRIJEDA: SANJA GRGINA, GLUMICA I LUTKARICA, KL ZADAR
„Lutka ima antitijela, ona je imuna na sve teškoće ovog svijeta“
Lutkosrijeda je u 2021. odlučila zakoračiti u velikom stilu – razgovorom s jednom od najboljih lutkarica današnjice, čistim koncentratom pozitivne scenske energije, glumicom i lutkaricom koja je već četvrt stoljeća zaštitni znak Kazališta lutaka Zadar – Sanjom Grginom!!!
LUTKOSRIJEDA: MAJA VERDONIK, POVJESNIČARKA LUTKARSTVA
„Posebno zanimljive predstave danas rade izvaninstitucionalni Gllugl, LOFT i PocoLoco“
Višestruko izazovnu 2020. godinu u Lutkosrijedi ćemo ispratiti višestruko ugodnim i mudrim razgovorom s teoretičarkom i povjesničarkom (riječkog) lutkarskog kazališta, profesoricom Majom Verdonik
LUTKOSRIJEDA: LEO VUKELIĆ, VIZUALNI UMJETNIK, UMJETNIČKI VODITELJ VIRTUALNOG KAZALIŠTA PROMJENA
„U ovoj su katastrofi veliki i mali postali svjetovi istih mogućnosti“
Ovaj smo tjedan u Lutkosrijedi ugostili vizualnog umjetnika, scenografa, kostimografa, izvođača, producenta, umjetničkog voditelja… da, on je kazališni Homo universalis Leo Vukelić! Porazgovarali smo o koječemu, posebice o suvremenom hrvatskom lutkarstvu i jako zanimljivom novom projektu koji je pokrenuo s Matijom Kezeleom, Virtualnom kazalištu Promjena