Tamara Kučinović jedna je od naših najraznovrsnijih, najzaigranijih i najkvalitetnijih lutkarskih redateljica. U svojim predstavama, posebice nastalim u radu sa studentima Umjetničke akademije u Osijeku, istražuje mogućnosti animacije, negirajući granice i bogateći hrvatsko lutkarstvo izuzetno zanimljivim rješenjima i mogućnostima – od animacije zvuka („Kabanica“), predmeta i prostora do građenja predstave animacijom konaca i koncima („Pleti mi, dušo, sevdah“). Uz sve to, njena redateljska poetika možda je ipak najuže vezana uz vizualnost koja u predstavama u isto vrijeme izvire iz teme i uvire u nju, oblikuje je i nosi, razvijajući se kroz i uz nju. Ogledni primjerak tog preplitanja je nagrađivana studentska predstava „Duga“ koja je u potpunosti stopljena sa Šimunovićevim kamenom, od scene do likova i karaktera.
Vizualnost je ključ i nove Tamarine predstave, „Zamrznute pjesme“, postavljene u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka. U njoj se nije uputila u dublje animacijske eksperimente (u gradskim kazalištima to je znatno teže zbog kratkog roka i često nedovoljnog poznavanja ansambla), već je oblikovala naizgled klasičnu lutkarsku predstavu čiji šarm izvire iz topline same priče pojačane izuzetno privlačnom oživjelom scenom te fino oblikovanim i uvjerljivo animiranim likovima. Odličnu partnericu imala je u Aleni Pavlović (intervju s Alenom pročitajte ovdje) s kojom je stvorila vizualno neodoljiv svijet smrznutog grada Arhangelska. U tom ledenom gradu žive ljudi toplih srca, poput junačića Kostje čije srce gori za malenom Katjom. No Katja je nešto suzdržanija, barem na riječima.
Prostor igre Kučinović i Pavlović podijelile su na dva plana – kružni stol na koji se smjestio smrznuti grad ispunjen toplim, dragim i (pomalo nesretno) zaljubljenim likovima, te gornji plan koji predstavlja moćnu prirodu. U donjem planu, prostoru (sleđene) stvarnosti, Kučinović je veliku pažnju posvetila duhovitim lutkarskim minijaturama poput izuzetno šarmantnog klizanja i preskakivanja hupsera te stalnim promjenama oživjelog prostora igre (prepuštenog moćnoj prirodi na milost i nemilost). Tu zahtjevnu tehničku akciju koja se odigravala ispod stola glavni je junak na mjestima morao pokrivati riječima koje su se pokatkad pretvarale u viškove i kočnice radnji.
S druge je strane gornji plan trebao biti prostor igre prirodnih sila poput polarne svjetlosti, kiše, oblaka i smrznutih riječi (odličan posao napravili su oblikovatelj svjetla Deni Šesnić i Luči Vidanović koja je realizirala Alenine vrlo izazovne ideje). Iako je vizualno predivno oživljen, veće akcije nije bilo zbog tehničkih razloga, odnosno nepouzdanih cugova. Šteta, jer bi se na taj način u potpunosti dočarala ključna ideja predstave – malenost čovjeka ispod zvijezda, njegovog svijeta koji je u odnosu na veliku i moćnu, zaigranu, hirovitu i povremeno okrutnu prirodu sasvim malen i nebitan.
Iako nas u Tamarinim predstavama ponajčešće muči narativni sloj koji katkad zna prekriti i potisnuti igru i vizualnost (kao u „Bijelom jelenu“, koji vrvi vizualno vrlo privlačnim rješenjima i slikama što govore same za sebe, no narativnost ih, nažalost, gura iz prvog plana), u „Zamrznutim pjesmama“ narativan sloj nije se nametnuo vizualnosti, već je iz drugog plana svojom poetičnošću fino gradio misli i dvojbe malenog junaka Kostje. Njega je novi član ansambla Tilen Kožamelj, uz pomoć Davida Petrovića, Damira Orlića i Andreje Špindel, odlično animirao, s posebnom pažnjom na animabilnim nogama, bez obzira jesu li u klizaljkama ili čizmicama. Iako je na trenutke previše pričao, njegov mekani hrvatski jezik kroz koji je nježno probijao pokoji mekši slovenski glas ili slog, odlično se uklopio u atmosferu i emociju predstave.
Petra Šarac i Andrea Špindel vrlo su uvjerljivo i precizno oživile malenu šutljivicu Katju, dok su Damir Orlić i David Petrović oblikovali tople i drage očeve (uz pomoćnu animaciju odlično usklađenog i vrlo preciznog ansambla). Uopće, jako je teško izdvojiti pojedince u ekipi jer su svi odlično odigrali i zadatke sa stolnim lutkama na stolu, ali i one zadatke ispod i oko stola.
Glazba Ivane Đule i Luke Vrbanića fino se uklopila u cjelinu, dodatno podebljavši osjećaje topline i sjete koji su neagresivno omatali igru.
Zaključno, predstava „Zamrznute pjesme“ ne pomiče granice novim izvedbenim idejama, već znane izraze brusi do visokog sjaja, šarmirajući vizualnošću i živošću scenografije, toplinom priče te skladnim radom ansambla.