ALENA PAVLOVIĆ, LUTKARSKA TEHNOLOGINJA
8.3.2018. 4:23:26h
"Voljela bih raditi kazalište za malo publike s puno duše"
U petak, 9. ožujka u GKL Rijeka bit će premijerno izvedena predstava 'Zamrznute pjesme' u režiji Tamare Kučinović i likovnom oblikovanju Alene Pavlović s kojom smo popričali o samoj predstavi, njenoj likovnosti, hrvatskom i ruskom lutkarstvu i koječemu još
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Alena Pavlović na sceni Zamrznutih pjesama" / Privatni album

Nova predstava Gradskog kazališta lutaka Rijeka „Zamrznute pjesme“ odvodi nas u ruski grad Arhangelsk koji je, kako stoji u najavi, grad oštrih i hladnih zima i mekih i toplih srca.

Točno tako – zima je na sjeveru Rusije, gdje se nalazi Arhangelsk, jako oštra i tamo se točno vidi koliko je čovjek malen u odnosu na surovu, moćnu i dojmljivu prirodu. Kad smo počeli raditi na predstavi, pogledala sam par dokumentarca o Arhangelsku, nakon čega sam udavila pitanjima prijateljicu iz tog grada. Oni tamo sebe zovu „pomorima“, ljudima kojima je najvažnija sloboda. Nikad nisu bili zanimljivi vlastima koje nije bilo briga za taj udaljeni i smrznuti kutak. Jedini vladar oduvijek im je bila priroda i da bi preživjeli morali su puno raditi, biti bistri, brzi, spretni i… topli jer nitko tamo ne može sam preživjeti. Nema šanse. Zato se ljudi tamo rijetko svađaju i brzo mire, časteći jedan drugoga „sokom od zvijezda padalica“.

Kako si taj zanimljiv i nama dalek svijet pretočila u scenu i lutke?

Jako jednostavno – dio scene u kojem žive likovi, a koji predstavlja Arhangelsk, mali je okrugli bijeli stol. To je zemlja pokrivena snijegom na kojoj stoji grad, ili možda polarni krug, ili klizalište… u svakom slučaju, to je svijet ljudi, odnosno zaljubljenog dječaka Kostje. Taj svijet je malen, ponekad lud, okreće se s glave na noge, vrti se, mijenja… I dok se on vrti, prati ga velika i moćna priroda – taj dio scenografije smješten je gore, na cugovima. Kako bismo dočarali malenost ljudskog svijeta u odnosu na veliku prirodu, iskoristili smo doslovno svaki centimetar prostora iznad scene – smjestili smo na njega 900 lampica transparentnih laganih lajsni polarne svjetlosti i otprilike 50 zvijezda „halogenki“ koje su na maloj riječkoj sceni zaista postale cijeli svemir… veliki dio scenografije čini upravo svjetlo. Skoro svaki dio scenografije ima na sebi lampicu/bateriju i prekidač, tako da je oblikovatelj svjetla Deni Šesnić imao dosta posla.

Sve predstave redateljice Tamare Kučinović izviru iz vizualnosti koja je izuzetno važna u njima. Jesu li se vaše vizije vizualnosti odmah poklopile ili ste (se) dugo tražile?

Volim raditi s Tamarom jer ima osjećaj za predstavu u cjelini. Ona jasno vidi sliku predstave, njezin zvuk... i sve to na visokoj estetskoj razini. Ne znam bih li mogla raditi s redateljem kojemu vizualni aspekt nije bitan. Kad smo počeli raditi, Tamara je u potpunosti preokrenula moju viziju Stjepana Grigorjeviča Pisahova, čije pjesme je iskoristila kao motive. Za mene je on dotad bio „najruskiji“ ruski pisac, njegove su priče napisane pomorskim dijalektom s jako nježnim naglaskom koji svakog Rusa nasmije, crtići po njegovim „Zamrznutim pjesmama“ snimljeni su u stilu ruskih narodnih priča i slika… ali Tamara mi je otkrila njegovu drugu, poetičnu stranu. Pisahovljeve priče su silno maštovite, nježne i ispunjene toplinom i ljudskošću i prvo što mi je Tamara rekla je da predstava mora biti lomljiva, poput stakla (s tim da je staklo u scenografiji najnepoželjeniji materijal), nečega što treba pažljivo čuvati od razbijanja, poput srca. Nakon tih uputa morala sam zaboraviti sve što sam dotad povezivala s Pisahovim i kopati u drugom smjeru, negdje unutar polarne svjetlosti.


"Zamrznute pjesme", animirani film

Jesi li se lako oslobodila ruskih elemenata ili si ih ipak zadržala u nekom obliku?  

Pokušala sam oblikovati geografski i vremenski univerzalnu priču, što mi, školovanoj u strogoj ruskoj školi, nije bilo lako. No uspjela sam oblikovati univerzalni namještaj… u stvari tako je i bilo kod nas u Sovjetskom Savezu – svi su imali iste stolice, stolove, ormare… I dan danas, u tisuće kilometara udaljenim kućama naći ćete iste tapete, beštek, tepihe… kao da su i vrijeme i prostor stali i nestali. Rođena sam i odrasla u Rusiji pa Sovjetski Savez i dalje sjedi negdje u meni, što mi je olakšalo posao. No, koliko god sam se pokušala odmaknuti u prostor univerzalnosti, mislim da se Rusija i dalje osjeća u onome što radim.

Koliko ti, s druge strane, ta stroga ruska škola (završila si lutkarsku tehnologiju u Sankt-Peterburgu) pomaže u radu na predstavama kod nas?

Škola mi puno pomaže u tehničkom smislu. Velika je sreća kad kazalište ima svog likovnjaka i radionicu kao što je slučaj u Rijeci. Luči Vidanović je prekrasna lutkarica, profesionalna i topla osoba, sve joj je jasno nakon prve rečenice, ima rješenje za sve i ima strpljenja. No takve radionice i profesionalci su rijetki. Kad ih nema, jako je važno imati jasno definirane skice, u čemu mi puno pomaže ruska škola. Također, silno je važno poznavati svojstva materijala, tehničke osobine, napraviti kvalitetne zglobove lutki… Stolar će napraviti najbolje što zna, ali nikad ne znaš što ćeš na kraju dobiti, a znanje prikupljeno na fakultetu mi pomaže objasniti što točno želim. To je temelj – da znam da se moja želja može realizirati.

Jesi li dosad naišla na loše aspekte te tvoje škole?

Svaka škola je u nekom smislu šablona, a kazalište, mislim, ne trpi šablone. U njemu moraš eksperimentirati, tražiti nove tehnologije, isprobavati nove materijale… a ne raditi sve po „pe-esu“. Ponekad je teško boriti se protiv sebe. Primjerice, na akademiji smo učili da oči lutkama moramo oživjeti ubacivanjem nekog kristalčića, crnog bisera ili barem kapljicom laka kako bismo stvorili dojam „vlažnih“ očiju. Nekoliko dana prije premijere predstave „Ukradeno sunce“ u GKL-u Split počela sam sređivati oči, ali su me redateljica i dramaturg stopirali. I bili su u pravu. U toj priči žive i vlažne oči bile su nepotrebne. Kad su kasnije moje ruske kolegice gledale fotke predstave, pitale su me zašto nisam završila lutke. Što se tiče, pak, stava hrvatskih lutkara prema ruskoj školi, čula sam različite dojmove. Neki je ne vole, valjda zato što je pretjerano konzervativna, ali mene još nije uhvatio taj val kritike. 


GKL Split, "Ukradeno sunce"

Na fotkama iz predstave čini se da lutke, odnosno junaci predstave, čuvaju svoje krhkosti, o kojima si prije govorila, finim i mekim materijalom. Kako ste došli do materijala i izgleda lutaka?  

Prvo oko čega smo se dogovorili bile su lutke. Odlučili smo da moraju biti što realističnije – minimalno stilizirane te gotovo ljudskih proporcija. Naše lutke su obični ljudi, samo što su od drveta i obučene u odjeću za zimu toplu – pletene vunene pulovere i slično.

Za vrijeme procesa Tamara mi je rekla da je ovo njena najemocionalnija predstava. Kako se tebi čini? Ako dobro brojim, ovo je vaš treći ili četvrti zajednički projekt pa je pratiš, ako ništa drugo, u zajedničkim radovima.

Da, ovo nije prvi put da radimo zajedno. Tamara je i kriva da sam ostala u Kastvu prije 6 godina. Studirale smo zajedno u Sankt-Peterburgu i ona me upoznala s hrvatskim kazalištem, prati me i puno mi pomaže plivati u njemu. Sve su Tamarine predstave emocionalne, ali priznajem da sam potajno plakala na jednoj probi „Zamrznutih pjesama“.

Imaš li dojam da je hrvatsko lutkarstvo uspjelo u ovih šest godina upoznati tebe?

Još uvijek nemam hrvatsko državljanstvo, zbog čega me kazališta ne mogu zaposliti, a preskupa sam im kao honorarac. Vjerujem da bez Tamare ne bih ovdje mogla ništa raditi.

Možda nisi radila koliko si mogla i trebala, no zato si imala vremena promatrati hrvatsko lutkarsvo i predstave izvana. Kako ti se čini? Gdje smo najtanji, a gdje, možda, i ne tako loši?

U Hrvatskoj donedavno nije bilo studija lutkarske likovnosti te su se lutkarstvom bavili likovni umjetnici iz drugih područja – ilustratori, grafički dizajneri… ili su dolazili lutkari izvana. Zato je jako malo dječjih predstava lutkarskih... uglavnom je riječ o glumačkim predstavama. Također, jako malo kazališta u Hrvatskoj može napraviti, primjerice, marionetu. To je jako zahtjevno i treba puno vremena za izradu, vježbanje, probe… te se kazalištu ne isplati. Najbitnije od svega, gledatelji lutkarskih kazališta u Hrvatskoj su djeca i vrtići. Kad kažem prijateljima u Hrvatskoj čime se bavim, prvo na što pomisle su lutke od spužve i nešto veselo. S druge strane, u Sankt-Peterburgu danas ima jako puno lutkarskih kazališta u kojima redatelji eksperimentiraju s lutkom, lutkom-glumcem, lutkom simbolom, materijalom… stvaraju lutkarske predstave za odrasle. U Hrvatskoj se to može vidjeti samo na osječkoj akademiji. Hrvatska kazališta nisu raspoložena za eksperimentiranje. Odlična stvar za hrvatsko lutkarstvo je pokretanje studija lutkarske tehnologije kao, uostalom, i odličan rad s budućim lutkarima na studiju glume i lutkarstva, koji već sad nose repertoare lutkarskih kazališta i osvajaju nagrade za animaciju na reprezentativnim festivalima. Uostalom, i sami festivali su vrlo važni za razvij lutkarstva, a u Hrvatskoj ih ima dosta i uglavnom su vrlo dobri. Sve u svemu, vjerujem u napredak lutkarstva u Hrvatskoj. (Sliku o hrvatskom lutkarstvu donijela sam na temelju predstava koje sam dosad vidjela, a puno toga nisam pogledala pa moj sud možda i nije najtočniji).


UAOS, "Fragile", ispitna produkcija nastala u sklopu europskog projekta "All Strings Attached", likovno oblikovanje: Alena Pavlović

Kakav je slučaj s lutkarskom tehnologijom u kazalištima?

Lutkarske radionice pogotovo nisu spreme na eksperiment. Još uvijek je prisutan taj strogi sistem – prvo se naprave scenografija i lutke, potom se počinje s čitaćim probama, nakon čega probe, strogo vođene tekstom, prelaze u prostor. Od scenografa se očekuje promišljanje svih detalja unaprijed, a od redatelja doslovne instrukcije poput „korak desno, reci to, uzmi lutku tako…“. Takav sistem nije dobar jer olakšava život svima, ali onaj ključan element – predstava – gubi te je u pravilu riječ o dosadnim predstavama. Iako ga se kazališta plaše, unutar procesa i proba mora postojati eksperiment. Radione su posebno skeptične prema njemu jer njihov posao traži vrijeme, treba nabaviti materijal, osmisliti, napraviti lutku, a da ne znaš hoće li na kraju upaliti. Jako je lako izgubiti entuzijazam, posebno ako nemaš dobar alat i plaću. I dok ovdje radione u pravilu vrlo skeptično gledaju na ideje scenografa i redatelja, u jednoj sankt-peterburškoj predstavi radiona za svaku izvedbu radi nova vrata od gipsa jer ih se u predstavi razbija. Događa se i da usred zime moraju nabaviti granu koprive ili nara… i na sve pristaju.

Kakav je slučaj s riječkim kazalištem?

Moram reći da me riječko kazalište oduševilo. Prihvatili su sve naše ideje i nisam niti jednom čula „to je nemoguće“. Mislim da se ovdje sad otvaraju vrata prema novim visinama.

Još sam nešto htjela reći – u Rusiji ima nekoliko muzeja lutaka, neka kazališta imaju vlastite lutkarske muzeje, dok u Hrvatskoj lutke tužno trunu i propadaju po skladištima, da bi potom završile na smetlištu. To je velika šteta. Djeca vole lutke i išli bi u takve muzeje.    

Za kraj, u kojem bi se ti smjeru voljela profesionalno razvijati?

Kad si me pitao za intervju, malo sam se prepala jer moram reći da često nisam sigurna hoću li ostati u profesiji i raditi u kazalištu. U svaki novi projekt ulazim s ogromnom tremom, mučim  se sa skicama, odlukama… i molim boga da sve to brzo prođe i da više nikad ne radim u kazalištu. Ali do sad je svaki projekt dobro prošao, a ljudi oko mene su topli i uglavnom zadovoljni mojim radom. Nakon toga kažem sama sebi da ću možda ipak opet raditi.

I tako, korak po korak, projekt po projekt, siguran sam (ili se barem nadam) da ćeš ostati u lutkarstvu.

Ako se jednog dana probudim i odlučim dodatno se školovati, ići ću na tečaj kiparstva jer mislim da mi to nije jača strana, a lutkaru je to 50 posto uspjeha. Naučit ću grafički program u kojem ću moći slagati simulacije scenografije i crtati tehničke skice. U mojoj strogoj ruskoj školi sve smo radili ručno, makete i tehničke skice... danas je sve moguće napraviti puno brže, ali nikako da to usvojim jer su mi olovka i papir nekako topliji. Također, sviđaju mi se male forme... oduševljena sam lutkama Milana Klemenčiča (pionira slovenskog lutkarstva) i voljela bih raditi takve minijature – kazalište za malo publike s puno duše.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2018, All rights reserved