Draga Saro, nakon osječke akademije smjestila si se u Kazalištu Virovitica u kojemu puno radiš, kako glumačke, tako i lutkarske predstave. S jednom od njih, Kaštankom, dosta si putovala svijetom i svjetskim festivalima. Kako s tog svog puta, koji te od Osijeka odvukao preko Virovitice do Rusije i dalje, gledaš na dosadašnje hrvatsko lutkarstvo u odnosu na međunarodno? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Putujući po raznim festivalima svakako čovjek proširi svoje vidike i nauči cijeniti ono što ima kod kuće. Koliko god mi mislili da „kaskamo“, na svakom sam se od tih festivala uvjerila da, s obzirom na uvjete u kojima radimo i novce s kojima raspolažemo, ne kaskamo ni za kim. Realno gledajući, da imamo dvadeset posto mogućnosti kojima raspolažu neke zemlje i neka kazališta, uvjerena sam da bismo bili vodeći u lutkarstvu. Ali, ipak ima nečeg i u tome da vidiš dobru, pametnu predstavu koja možda ne „miriši“ na skupo, ali te svakako ulovi jednostavnošću, iskrenošću i igrivošću.

Ako se okrenemo sami sebi i pogledamo naše lutkarstvo kao cjelinu, što bi istaknula kao najsvjetlije trenutke hrvatskog lutkarstva?

Po meni to su svakako novi mladi lutkari koji izlaze iz naše akademije u Osijeku. Veseli me vidjeti sve više ljudi koji se odlučuju na rad upravo u lutkarstvu i nepokolebljivo pokušavaju promijeniti sliku lutkarstva u Hrvatskoj. To je ono čemu trebamo težiti: mijenjati, obrazovati, pokazati, privući.

Što najviše nedostaje našem lutkarstvu, a što bi istaknula kao njegove jake strane?

Rekla bih samo dvije riječi – lutkarski redatelji. Dakle, trenutno smo u vremenu kad će (KONAČNO!) s akademije, osim naših lutkara, izlaziti i lutkarski redatelji. A lutkarski redatelj je jednako bitan kao i sam lutkar. Mislim da je to ona dugoočekivana faza hrvatskog lutkarstva, korak koji je nedostajao da počnemo zaokruživati hrvatsku lutkarsku priču.

Kad si se dotakla redatelja, možeš li istaknuti neke s čijim si se radom susrela, a koji su te se posebno dojmili i koji ti se čine kao dobar putokaz u sutra?

Svakako bih izdvojila Nikolu Zavišića jer sam s njim prvi put kročila u proces rada koji nikad do tada nisam probala. Potpuno nekonvecionalan, istraživački pristup radu koji me potpuno oduševio, s potpunom slobodom da se igramo – svime. Animirali smo stvari, svjetlo, dim, jedni druge – uglavnom mislim da je takav način rada nešto što bi svaki glumac (ne samo lutkar) trebao proći jer sam iz toga naučila mnogo, ne samo o pristupu lutkarstvu i lutkarskom razmišljanju, već i o sebi kao izvođaču – o svojim mogućnostima i prednostima, ali isto tako i svojim granicama. Kao nekog tko mijenja i pokreće izdvojila bih Tamaru Kučinović s kojom mi je velika želja raditi u budućnosti jer mislim da su njezine predstave i pristup lutkarstvu granica ispod koje se ne smije ići – težiti izvrsnosti, jednostavnosti i jasnoći, ali uvijek s malo magije.

Kako bi definirala poziciju hrvatskog lutkarstva u našem kazalištu, odnosno društvu?

Hrvatskom lutkarstvu kronično nedostaje prepoznavanje struke. Od toga, zapravo, sve ide. Lutkarstvo je i dalje nepravedno gurnuto na policu „dječjih“ predstava, predstava za bebe i igranja lutkicama (ovo ne izmišljam, ove kovanice sam sve čula i to od ljudi iz struke!). Nekako je uvijek na marginama scenske umjetnosti i to me strašno nervira. Na primjer, dodjela nagrada hrvatskog glumišta – najpoznatije dodjele nagrada u našoj struci, a lutkarstvo u 21. stoljeću kod nas i dalje ne samo da nema stručni žiri (KOJI ČINE LUTKARI) koji će eventualno odlučiti koja je lutkarska predstava zaslužila nominaciju, nego nema ni svoju kategoriju, već je u kategoriji „Lutkarska predstava ILI predstava za djecu i mlade“, a to je kao da je netko stavio u istu kategoriju dramu i operu jer, eto, zašto ne. Mislim da ako struka konačno prizna lutkarstvo kao nešto više od predstava za djecu, isto će učiniti i publika i možda će se konačno pokrenuti lutkarska scena za odrasle.

Kako struka nije odradila svoje i svojom ignorancijom koči domaće lutkarstvo, sad tebi dajem ključ moći (zamišljanja). Na trenutak pred nama stvori svoju idealnu budućnost hrvatskog lutkarstva.

Sjedim u publici i čekam da počne lutkarska predstava za odrasle koja mi je već treća predstava tog tipa taj tjedan (i jedva sam stigla kupiti kartu kolika je navala bila). 

Jako mi se sviđa ta tvoja budućnost. Saru za šeficu struke i svemira! Ako kojim slučajem ne prođe moja ponuda i struku u svojim šakama zadrže lutkoneznalice, što misliš s kojim će se dodatnim problemima susresti lutkarstvo, a koje će biti njegove glavne prednosti?

Mislim da će se dogoditi situacija da imamo mnogo lutkara s mnogo ideja i željom da rade i istražuju nekonvencionalno kazalište, kazalište za odrasle ili nešto treće, a da neće biti u mogućnosti zbog „straha“ institucija od tog tipa teatra. Zato polažem nade u nezavisne scene koje će otvoriti prostor za ljude koji žele napraviti pomak koji nam očajnički treba. A sve dok imamo ljude koji žele, što je najveća prednost koju možemo imati, vjerujem da će se netko, negdje sjetiti i njih i dati im priliku da pomiču granice.

Ostale Lutkosrijedine razgovore potražite ovdje.