Nominacija predstave „Kabanica“ Nikolaja Vasiljeviča Gogolja u režiji Vinka Radovčića i koprodukciji Udruge za kulturu i umjetnost Drama plus i HNK Zadar izvedena u sklopu  Zadarskog kazališnog ljeta (31.7.2019.) za Nagradu hrvatskog glumišta 2019. zabezeknula je „ljubitelje“ kazališta, posebno ljetnih kazališnih festivala, jer nisu imali pojma da u Zadru vrlo uspješno buja kazališni život. Predstava doduše nije dobila nagradu, ali je pobudila zanimanje publike, što ju je dovelo na gostovanje u zagrebački Centar za kulturu Trešnjevka (osvrt na izvedbu 15.2.2020.).

Iako izraziti predstavnik ruskog realizma, Gogolj (1809.-1852.) je u svoje pripovijetke  unosio elemente fantastike što se očituje i u čuvenoj „Kabanici“ (iz koje su svi izašli, dakako literarno, kako tvrdi Dostojevski) jer iako se sve nevolje kroz koje prolazi Akakije Akakijevič opisuju naglašeno vjerodostojno, fantastičan završetak priče potaknut je njegovom smrću, ali i piščevom željom da se naruga „visokoj ličnosti“ koja nije željela pomoći ubogom Akakiju u pronalaženju ukradene kabanice.

Naime, Akakije je cijeli život bio „činovnik za prepisivanje službenih spisa“ što mu je bio ne samo posao već i jedina razonoda. Mlađi su ga činovnici ismijavali, ali on nije za to previše mario: živio je ne samo od,  već i zbog prepisivanja spisa, skroman i povučen. Oštra  petrogradska  zima nenadano ga je upozorila da mu je kabanica pohabana, ali kada ju je pokušao krojaču dati na popravak, ovaj mu je sugerirao šivanje nove. To je za siromašnog Akakija bilo vrlo šokantno, ali kako mu je kabanica bila nužna, odlučio se odreći hrane, rasvjete i svih „nepotrebnih“ ugoda, kako bi prikupio svotu za nabavku nove kabanice. Oduševljenje kabanicom bilo je kratkotrajno jer su mu je već iste večeri na ulici ukrali „nekakvi brkati ljudi“. Akakije  se obratio za pomoć visokoj ličnosti („Treba  znati da je jedna visoka ličnost tek nedavno bila postala visoka ličnost, a do tada je bila sasvim obična ličnost“, preveo Zlatko Crnković), ali ovaj ga je izgrdio i otjerao. Prestrašeni se Akakije uputio se kući, pa se onako bez kabanice, teško razbolio i ubrzo umro (nakon čega pripovijetka zadobiva elemente fantastike).

Radovčić predstavu „Kabanica“ temelji na slikama, dok je verbalni dio siromašan, mada je jasno što se zbiva. Pozornica prekrivena papirima za pisanje (Josip Kresović – Naonar) nedvojbeno govori o Akakijevoj opsesiji prepisivanjem, mada nije posve jasan razlog zašto je nositelj glavnog lika Lovro Ivanković gotovo cijelo vrijeme u gaćama (Anita Goreta), osim kada odlazi krojaču u pohabanoj kabanici, odnosno dolazi po novu. Njegove kolege činovnici (Deni Sanković, Toma Medvešek, Matino Antunović, Domagoj Nižić, Luka Barešić) neprestance se s njime izruguju, krojač i nadređeni su prema njemu osorni, a „visoka ličnost“ (visoka jer stoji na gornjoj prečki ljestava) ga je svojom arogancijom posredno otjerala u smrt.

Izvrsno oblikovano svjetlo (Frane Papić), osmišljen pokret (Matea Bilosnić), glazba (Adrian Hollay) i ton (Mate Petričević) prikazale su tjeskobni svijet šikaniranog  i nezaštićenog Akakija Akakijeviča. Iako predstava obiluje zanimljivim redateljskim rješenjima i ostavlja izuzetan vizualni dojam, premalo mi je Gogolja: njegove ironije, duhovitog zapažanja i svjetonazora. Svojom uzaludnom borbom Akakije  kao da prethodi pojavi Josefa K., glavnom junaku Kafkinog nezavršenog romana „Proces“.