ZAGREB CLOWN FESTIVAL: RALF WETZEL, „ABSOLUTELY RELIABLE“
Najtužniji muškarac na svijetu
Kroz potresnu priču, maskiran do neprepoznatljivosti i neobičnim glasovnim modulacijama, Wetzel izaziva duboku i iskrenu sućut
Objavljeno: 4.7.2020 7:31:44 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
Ralf Wetzel, "Absolutely Reliable" / Zagreb Clown Festival

Poput zrnca među zupcima zupčanika, tako i COVID – 19 koči ili zaustavlja brojne zgodne manifestacije, a među njima  i Međunarodni festival klaunskog kazališta (Zagreb Clown Festival) koji je u organizaciji Triko cirkus teatra od 12.-15.3.2020. u Zagrebu trebao  ugostiti domaće i strane klaunove.

Klaun je u svojem uskom značenju cirkuski zabavljač , lakrdijaš  ili šaljivčina, ali se spomenuti izraz nerijetko koristi za one koji  svoje nevesele osjećaje skrivaju iza „komedijanja“. Maska klauna poštuje neke standarde, među kojima je naznaka osmijeha, ali postupci klauna znaju često biti tužni, čak zastrašujući. Upravo ta dvostrukost (osim kod zabavljačkih klaunova) omogućuje široku lepezu iskazivanja osjećaja.

Iako je nevaljali virus omeo, nije i zatro spomenuti Festival, pa je sudionik prvog dana, Ralf Wetzel, izveo predstavu „Absolutely Reliable“ („Potpuno pouzdan“ ) u režiji Lee Delong u Triko cirkus studiju (Vlaška 92, 12.3.2020.). Spomenutu je predstavu Wetzel, po profesiji predavač na poslovnoj školi Vlerick u Bruxellesu, prikazao prošle godine   na edinburškom Fringe festivalu. Meni osobno njegov  je zagrebački nastup, opisan kao „solo mask show“, jedna od najpotresnijih  i najuzbudljivijih predstava što sam ih u zadnje vrijeme vidjela u našim kazalištima! Maska koja mu prekriva nos i obraze i kojoj su dodana dva istaknuta sjekutića (kao u zeca!) prikazuje  ga kao  grotesknu osobu („Maska je izabrala mene, a ne ja nju“ naglasio je Wetzel u jednom razgovoru), ljubičasta plastična poluduga perika podcrtava njegovu  komičnost, a odjeća sastavljena od preuskih kratkih hlača, ljubičaste košulje i zelenog džempera koji su prekratki da bi mu prekrili trbuh (uz dvije različite čarape i „ozbiljne“ cipela) čini ga infantilnim.

On je George, muškarac srednjih godina, pripadnik srednje klase i po zanimanju osrednji menadžer, koji nam prepričava svoj život ispunjen traganjem za ljubavlju, prijateljstvom i afirmacijom. Tako saznajemo za njegovu obožavanu, ujedno  kapricioznu i nikada zadovoljnu Josephinu, zbog čije je ljubavi  George spreman sve učiniti – čak se i oženiti. Uz pjesmu „Blackbird“  Paula McCartneya (The Beatles, White Album, 1968.) George doživljava sebe kao osobu koja bi možda mogla postati sretna („All your life /  you were only waiting for this moment to arise“), dok  proslavu rođendana s prijateljima  (po svemu sudeći zamišljenu) i upitni odnos s Manfredom  podcrtava tužna pjesma Edith Piaf „Ništa ne žalim“.  Pri kraju svoje priče, George nam prepričava odlazak na posao, gdje  umjesto očekivanog unapređenja dobiva otkaz… U konačnici mu se događa istinska katastrofa nakon koje više nema natrag!

Kroz potresnu priču, maskiran do neprepoznatljivosti i neobičnim  glasovnim modulacijama, Wetzel izaziva  duboku  i iskrenu sućut. Zahvaljujući njegovoj izvanrednoj interpretaciji ne vidimo Wetzela nego Georgea, čovjeka koji se ne uspijeva nositi sa životom ni u sreći ni u tuzi. George je  prototip suvremenog muškarca, osamljenog i nedoraslog izazovima, primjer čovjeka koji je možda pokorio svemir, ali  je izgubio bitku protiv samoga sebe. A takvom se liku ne možemo smijati, čak niti kada je smiješan.