SK KEREMPUH: "PUKOVNIK PTICA"
Blaženi oni koji su ludi
Iako je svaki od likova u predstavi jasno profiliran, a glumačka izvedba odlična, među njima ne postoji čvrsto 'ljepilo' zajedništva. Također, pojedini su likovi i scene suviše samostalni pa umjesto da od sastojaka dobijemo spoj, dobili smo smjesu
Objavljeno: 4.1.2020 4:26:40 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Pukovnik Ptica" / Ivan Posavec

Razlika između takozvanih normalnih gledatelja kazališnih predstava i onih koji zbog nečega (novac, potreba za prosvjećivanjem  ili neki osobni poriv) o njima pišu/govore najjednostavnije se može svesti na činjenicu  da oni prvi izreknu sud/mišljenje, a ovi drugi to trebaju (trebali bi) obrazložiti. Kada se meni ne svidi neka predstava, naprosto se „ubijem“ da bih potanko objasnila razloge (ionako će se netko ljutiti bez obzira na moj trud) jer za pohvaljene ionako nitko ne čita objašnjenja. Najgori su slučajevi kada sve „štima“ osim konačnog dojma! Tako mi se dogodilo s predstavom „Pukovnik PticaHriste Bojčeva u režiji Vinka Brešana u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh (2.2.2020.).

Potragu sam počela  čitanjem izvornog dramskog teksta. Za tu, često izvođenu dramu, suvremeni bugarski pisac Hristo Bojčev (1950.) dobio je godine 1997. međunarodnu prestižnu nagradu (British Council International Award) čime je  počeo njegov pohod  na kazališne repertoare. Priča je smještena u bivšem samostanu „u srcu Balkana“ preuređenom za potrebe psihijatrijske bolnice nazvanom „Svetih četrdeset mučenika“, gdje šestero pacijenata životari bez hrane, odjeće i lijekova.  Kao medicinska pomoć dolazi mladi liječnik, ujedno pripovjedač, koji nam otkriva da je zapravo narkoman s lažnom liječničkom diplomom (kako bi lakše došao do morfija). Svi njegovi telefonski pozivi su uzaludni jer nitko ne mari za bolesnike i oni su prepušteni sami sebi. U  jednom trenutku u bolničko dvorište, ali i u okolnu šumu, slučajno padnu (padobranima) sanduci puni hrane i vojnih uniformi, koje UN povremeno šalje kao humanitarnu pomoć (po načelu „Bacaj iznad Balkana“). Nahranjeni i odjeveni, pacijenti se počinju šaliti na račun najnemoćnijeg među njima, a to je tjelesno i duhovno potpuno odsutni Fetisov. Odijevaju ga u uniformu i izdaju mu naredbe nazivajući ga pukovnikom, što u Fetisovu pokreće neke davno stečene mehanizme pa se on  budi iz obamrlosti, vraća u stvarnost, pacijente organizira u vojnu jedinicu i preuzima komandu. Od rulje nastaju uredni i predani ljudi, odnosno prema doktorovim riječima, od ljudskih olupina preobraćuju se u normalne ljude.

Fetisov, međutim, ima vrlo ambiciozne planove, a to je odlazak njegove vojne jedinice, koja je dio UN-a i nalazi se na posebnom teritoriju, u Strasbourg kao posebna europska enklava na Balkanu. Paranoično se bojeći prisluškivanja telefonskih poziva, odlučuje se za kontakte putem ptica selica i kada slučajno uhvate prstenovanu ptičicu s prstenom na kojem piše broj 01/01, Fetisov to dešifrira kao datum polaska (1.siječnja) za Strasbourg. Iako nemaju nikakvih osobnih dokumenata, Fetisov  vjeruje da je za prelaske svih granica  dovoljan njihov „osnivački dokument“. I doista, pokazuje se točnost doktorovih riječi da je: „(…) luđacima i Bog na pomoći“, pa  oni stižu u  Strasbourg. Bolesnicima se na tom putu pridružuje i doktor, koji je svjestan koliko je sve skupa ludo, ali razmišlja na sljedeći način: „(…) do sada sam uvijek slijedio normalne i ne bih rekao da sam stigao bogzna kamo. Niti u zemljopisnom, niti u bilo kojem drugom smislu…“. Dolazak u Strasbourg dovodi do neočekivanog  učinka: ne postoje zakoni „o samovoljnom pristupu strane vojske njihovim snagama“, dakle u Europskom parlamentu ih ne mogu prihvatiti, ali niti ih imaju ovlasti otjerati. Tako oni ostaju pred katedrale u središtu Strasbourga, „gdje svatko izvan zakona može naći utočište u hramu“, kako napominje doktor, koji nakon što Fetisov ponovo prestaje funkcionirati, preuzima komandu.

Drama je pisana deset godina prije ulaska Bugarske u EU i predstavljala je, pretpostavljam, političku satiru na aktualnu situaciju (Fetisov: „Svaki san i svaka velika inicijativa su paranoja, doktore“). Ne bih se složila s nekim tvrdnjama da se radi o staromodnom tekstu jer mi se čini da i danas neke članice EU sjede na trgovima pred katedralama…. No, što se iz  Bojčeve drame pojavilo na Kerempuhovoj pozornici? Zapravo sve, pa i malo više: doktor morfinist (Borko Perić), „nabrijani“ Fetisov (Dražen Čuček), gluhi glumac Hačo (Nikša Butijer), opsjednuti  Matej (Vedran Mlikota), kleptoman Kiro (Marko Makovičić), impotentni Rom Daud (Vilim Matula), bivša prostitutka preobraćena u časnu sestru Pepa (Branka Trlin) i dodani lik neumornog glazbenika Jordana (Mate Matešić, istovremeno skladatelj). Njihov život u ludnici mijenja se pronalaskom bačenih sanduka jer sve ono konfuzno u njihovim svakodnevnim akcijama odjednom poprima red pod komandom opsesivnog Fetisova, kojeg nazivaju pukovnikom Ptica (navodno može sve, čak letjeti?!).  

Dragutin Broz je scenu osmislio obavijenu nizom bijelih traka (i krevetima), a ruta kojom idu od bolnice (preko Srbije, Mađarske, Slovačke…) do Starsbourga prikazana je video-projekcijom (Damir Ključarić, Blaž Andračić), dok je završna razglednica (koju Daud piše ženi) s naznakom „Pozdrav iz Strasbourg“ dokaz njihovog uspješnog pohoda. Početni kostimi (Marita Ćopo) likova u bolnici su kombinacija pidžama, kapa, dekica i drugih obrana od hladnoće, da bi nakon pronalaska sanduka s vojnom odjećom, dodatno odjenuli dijelove uniformi. Osim, dakako, Fetisova koji je jedini propisno odjeven (prethodno je bio u pelenama, prikazu potpune bespomoćnosti).

Svaka pojedina glumačka kreacija je izvrsna, od mahnitog  Fetisova (Čučeka), preko Dauda, jezično i mentalno sjajno profiliranog Roma koji će zbog impotencije ostat na samo šestero djece (Matula), Mateja koji se pokušava, budući je jako malen, sačuvati od tuđeg gaženja (Mlikota), naoko razumnog Doktora, koji sve shvaća, ali ne vidi zla u namjerama (Perić), Pepe čiji se život dijametralno mijenja od prostitutke do heroine (Trlin) i pomalo manipulativnog Hače (Butijer) do neodoljivog lopova Kire (Makovičić) i predanog Jordana (Matišić). Ono, što po mojem mišljenju, ipak nije dovelo do  bolje predstave od prikazane, jest rascjepkanost zbivanja: iako je svaki od likova jasno profiliran, a glumačka izvedba odlična, među njima ne postoji čvrsto „ljepilo“ zajedništva. Pojedini su likovi i scene suviše samostalni pa umjesto da od sastojaka dobijemo spoj, dobili smo smjesu.