ZKM: DRAMA SNG IZ LJUBLJANE, "ALI: STRAH JEDE DUŠU"
11.3.2020. 11:36:00h
Volim te odavde do Maroka
Ova pametna i dirljiva predstava dokaz je da dobrog kazališta nikada dosta – zasićenje uzrokuju osrednje i loše predstave
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Ali: strah jede dušu" / Peter Uhan

Živahni ciklus „Europsko kazalište u ZKM-u“ u prosincu 2019. doveo je pred zagrebačku publiku tri predstave iz susjedstva, a među njima i predstavu „Ali: strah jede dušuReinera Wernera Fassbindera u režiji Sebastijana Horvata i produkciji Drame Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane (8.12.2019.). Nakon što je publika napokon shvatila da prijevodi ukidaju „jezičnu barijeru“, počeli su dolaziti na slovenske predstave, a ova je izazvala posebno zanimanje ne samo zato jer je nadahnuta kultnim Fassbinderovim filmom kojeg poznajemo pod naslovom „Svi drugi se zovu Ali“, već zato što je nagrađena brojnim nagradama. Na 53. Bitefu 2019. u Beogradu kritika i publika odabrale su je kao najbolju  predstavu, dok je časopis „Politika“ nagradio Horvata za najbolju režiji; Društvo kazališnih kritičara i teatrologa Slovenije proglasilo ju je najboljom predstavom u sezoni 2018./2019., a Slovensko sociološko društvo dodijelilo je priznanje za promicanje teme; na ovogodišnjem 54. Borštnikovom srečanju u Mariboru Sebastijan Horvat nagrađen je za „umjetničku gestu“, dok su glavni protagonisti Nataša Barbara Gračner i Iztok Drabik Jug nagrađeni Borštnikovom nagradom za glumu. Naravno da nagrade ovise o onom tko nagrađuje i o tome što je u konkurenciji za nagrade, ali u ovom je slučaju predstava na sličan način senzibilizirala različite sredine, uključivši i našu.

Budući da se radi o adaptaciji (Milan Marković Matthis) poznatog  filma „Angst essen Seele auf“ („Strah pojest duša“, 1974.) njemačkog redatelja Fassbindera (1945.-1982.) nekoliko riječi o sadržaju odnosno problematici. Jednog dana, kako bi se sklonila od kiše, 60-ogodišnja čistačica Emmi, udovica čija odrasla djeca više ne žive s njom, ulazi u lokal u kojem svira neobična glazba i u kojoj piju drugačiji, tamnoputi ljudi. Kada zasvira pjesma „Du schwarzer Zigeuner“ (Ti crni Ciganinu) njoj pristupi Salem (gastarbajter iz Maroka, 40 godina) i zamoli je za ples… nakon toga je otprati kući i vremenom se njihova veza produbljuje, dok ne sklope brak. Ne zna se što je za njihovu okolinu (njezinu djecu, susjedstvo, kolegice na poslu) strašnije i „sramotnije“: činjenica da je ona od njega dvadeset godina starija ili grozota da je ona Njemica (bjeloputa), a on Marokanac (tamnoputi). Mada, Emmi je već bila udata za ne-Nijemca (Poljak Kurowski), no radilo se ipak o nekom sličnom….

Sve ono što bi u suprotnom slučaju bilo prihvatljivo, dakle  njemački muškarac osjetno stariji od svoje partnerice koja je tamnoputa, sada nailazi na osudu: djeca je osuđuju, trgovac je izbacuje iz dućana, susjede inzistiraju da više čisti zajedničko stubište (jer je „on“ prljavac), a na poslu je kolegice ignoriraju… Ali  ona se ne da i ne odustaje: zajedno im je lijepo, imaju više novaca, mogu otići na odmor. Po povratku, svi su odjednom ljubazni prema Emmi jer ona je dobra mušterija, djeci treba njezina pomoć, susjede trebaju Salemovu snagu. Ipak, pritisak je velik i Emmi spočitava Salemu da se ne želi prilagoditi njemačkom načinu života, kroz banalnu sitnicu: kuskus. Povrijeđeni Salem odlazi mladoj pipničarki Barbari na kuskus i u krevet, počinje kockati i pretjerano piti, zaniječe Emmu pred svojim kolegama (ne usprotivi se njihovim komentarima da mu je to „baka iz Maroka“) i sve sluti na krah. Ali Emmi se vraća u lokal gdje su se prvi put sreli i opet svira ista glazba i opet oni plešu i opet je sve dobro – osim što Salem odjednom poklekne od boli. Poput mnogih gastarbajtera i on boluje od čira na želucu zbog stresa, možda zbog hrane na koju nije navikao, možda... Beskrajno tužna priča o ljubavi i nerazumijevanju, o potrebi za  nekim tko bi odagnao osamljenost i svima koji to sprječavaju, ne zato što im smeta, nego zato što se ne uklapa u njihov svjetonazor. Fassbinder  je izabrao čak dva tabua: ljubav između starije žene i mlađeg muškarca i njihove različite  vjere, nacije i izglede.

Opisujući svoje doživljavanje Emmi, glumica Nataša Barbara Gračner (1969.) je izjavila da nikada nije glumila tako nedužno biće. Jer, u svojim namjerama i u svojoj ljubavi, Emmi nema skrivene računice: on daje svoje srce i trudi se razumjeti; oprašta Salemu njegovu nevjeru i samo želi da budu skupa i „…moraju biti dobri jedan prema drugome. Inače… inače cijeli život ništa ne vrijedi.“ I kada si iznova uzajamno izjave ljubav, ona zaključuje „Zajedno smo snažni.“ Prvom pojavom na pozornici (na kojoj sjedi i publika), svojim bojažljivim hodom i velikim znatiželjnim pogledom, Gračner nas uvodi u svijet osamljene žene, koja živi svoj mali stisnuti život bez ikakvih očekivanja: djecu je podigla, muža pokopala, ona traje u danima koji klize mimo nje. I najmanja ljubaznost je pokreće: ne samo ples sa Salemom, već to što je prati kući jer je opasno da sama hoda noću, u njoj aktivira urođenu dobrotu. Ona mu bez zadnje namjere ponudi smještaj saznavši da živi na drugom kraju grada stiješnjen u maloj sobici sa svojim kolegama, kao što nehotice izjavljuje da će se vjenčati kako bi ga zaštitila od kućevlasnika. Laganim hodom, balansom između rečenica i šutnje, finim grimasama i suzdržanim kretnjama kojima sjajno dočarava promjene u unutrašnjem životu svoje junakinje (doslovce bismo mogli govoriti o heroini, o ratnici protiv društvenih stereotipa), Gračner je pokazala izuzetnu glumačku transformaciju. Ne sjećam se kada sam gledala toliku uživljenost u neki lik, toliko dirljivosti  koja nas je gostovo doslovce obavijala. Naime, publika sjedi nadomak glumaca na pozornici, prvo u oronuloj krčmi (na kratko bogato postavljeni stol simulira luksuzni restoran u koji odlaze Emmi i Salem nakon vjenčanja), a potom u Emminom stanu, da bi u  drugom dijelu usporedno bilo prikazano nekoliko prostora (dućan, Emmin  stan, Barbarin stan, krčma) unutar kojih sjedi publika (scenograf Igor Vasiljev) svjedočeći o Emminim nevoljama. U Ljubljani se predstava igra u Željezničkom muzeju Slovenskih željeznica (15.3.2019.), a ne-kazališni prostori bili su u Beogradu (luka) i u Mariboru (kotlovnica u zoni Tezno), tako da je smještaj na ZKM-ovoj pozornici zapravo odlično prilagođen potrebama predstave.

Lik Salema stišaniji je od Emminog i Iztok Drabik Jug (1978.) ga  prikazuje gotovo kao ploču na kojoj su ispisane Emmine nevolje, jer iako je  njegova prisutnost u njezinom životu  neupitna, ipak je ona ta koja donosi odluke i koja za njih snosi posljedice.  Čini mi se da je upravo taj odnos njezinog htijenja da se suprotstavi okolini u težnji prema sreći i njegovog  suzdržanog mada trajnog pristajanja, vrlo dobar pristup u prikazu njihovih različitosti (bez obzira na zajednički cilj).

Odjeća (Belinda Radulović) precizno i funkcionalno karakterizira pojedine likove ili skupine: iako je nekoliko muškaraca odjeveno u kožne jakne, Salem svojom kapom (u Maroku je ipak toplije nego u Njemačkoj?!) označava određenu različitost; čistačice su sve u sličnim keceljama, ali kada se pojavi Jolanda (nakon ponovnog prihvaćanja Emmi, sada šikanirana čistačica iz Hercegovine) prepoznajemo da je ona niži platni razred i slično. Osim Eve Jesenovec u ulozi pipničarke Barbare, ostali glumci igraju nekoliko uloga (Tamara Avguštin, Borut Doljšak, Saša Mihelčič, Boris Mihalj, Damjana Černe, Barbara Žefran, Gregor Podričnik, Vojko Zidar) odlično komponirajući različite društvene situacije, uvjerljivo stvarajući svijet licemjerja i neprijateljstva, ponašajući se baš onako kako bi čovjek očekivao od određene (zapravo vlastite) okoline u zadanoj situaciji. Redatelj Sebastijan Horvat odlično je odabrao glavne protagoniste (prisjećanje na Natašu Barbaru Gračner kao Emmi još uvijek mi je silno dirljivo), izvrsno je uravnotežio pojedinačne i skupne scene, na pravi je način ritmizirao predstavu (zgodan potez da u stanci pri promjeni scenografije s glumcima sudjeluju i gledatelji) i što nije zanemarivo, zadržao duh zbivanja odmaknuvši kazališni čin od filmskog predloška.

Ova pametna i dirljiva predstava dokaz je da dobrog kazališta nikada dosta – zasićenje uzrokuju osrednje i loše predstave!

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2020, All rights reserved