ZGK KOMEDIJA: "NAJSTARIJI ZANAT"
28.2.2020. 10:56:54h
Od obitelji do poduzeća
Glumice su nastojale dočarati razloge za izvedbu ovog teksta, ali usporeno nizanje scena u konačnici je iznjedrilo monotonu (da budem posve otvorena: dosadnu) predstavu
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Najstariji zanat" / Ines Novković

Komedija „Najstariji zanat“ (1980.) američke dramatičarke  Paule Vogel (1951.) u režiji Nine Kleflin (i prijevodu Ivana Mokrovića) nova je premijera zagrebačkog kazališta „Komedija“ (14.1.2020.), a razlog njezina postavljanja na scenu komornog prostora Jazz & Cabaret kluba „Kontesa“ nije mi baš posve jasan. Naime, pet glumica u ulogama pet ostarjelih prostitutki ne komunicira s gledateljima, njihova igra je postavljena frontalno i ne obiluje dodatnim učincima, pa mi ova „intimnost“ prostora nije svrhovita (osim što se oni u zadnjim redovima stolova moraju „nalukavati“ da bi sagledali cijelu scenu).

Prije dvadesetak godina imali smo priliku vidjeti u  Teatru ITD  dramu „Kako sam naučila voziti“ (Nagrada Pulitzer) u prijevodu i režiji Snježane Banović u kojoj se Vogel bavila  zlostavljanjem djece, dok  se u „Najstarijem zanatu“ očekivano bavi prostitucijom. Pružanje seksualnih usluga u zamjenu za novac ili drugu materijalnu naknadu (ali i nematerijalnu poput stjecanja privilegija) najkraća je definicija prostitucije, mada se radi o puno složenijoj pojavi. Tako na primjer, bilo koju ekonomsku zavisnost žene o muškarcu  možemo smatrati svojevrsnom prostitucijom. Prema načinu „rada“ razlikujemo uličnu i elitnu prostituciju, dobrovoljnu i prisilnu, privremenu i trajnu, a sagledana ekonomski,  prostitucija je prava tržišna kategorija temeljena na ponudi i potražnji (ili obrnuto).

Vogel u svojoj  komediji prikazuje pet ostarjelih prostitutki  koje su vjerne svojim stalnim, također već ostarjelim klijentima, a kako one  već desetljećima zajedno rade, osjećaju se poput obitelji i ne mogu si zamisliti drugačiji život od ovog kakav žive. Budući da su stare, više ne šire posao, nego se bave postojećim klijentima koji sada trebaju više vremena  i drugačije načine kako bi zadovoljili svoje spolne potrebe. Ne radi se tu više o strasti već o razumijevanju, nježnosti i milosrđu, što podrazumijeva dulji boravak s pojedinim klijentom, odnosno smanjenje prihoda.

Madam Maja (Mirela Brekalo Popović) pravedno raspoređuje posao i sakuplja utržak koji stavlja na isti kup bez obzira koliko je koja zaradila. Pri tome se zgraža nad novim vremenom i mladim kurvama „koje se daju na cesti, bez osjećaja za tradiciju“ i ne mareći za „dignitet struke“. Njoj se suprotstavlja Uršula (Jasna Bilušić) smatrajući da bi trebalo, u skladu s novim vremenom, unaprijediti poslovanje, razviti nove strategije i reklamirati se („face market place“). Jedan  od njezinih prijedloga jest pronalaženje klijenata gerontofila! Zbunjene mogućim izborom između tradicionalnog i inovativnog „poslovanja“ ostale članice  grupe, Vera (Mila Elegović), Rajna (Marija Jerneić) i Ljiljana (Nada Arbus),  priklanjaju se čas jednoj čas drugoj ideji, dok situaciju ne  razrješava Majina smrt. Uršula preuzima organizaciju poslovanja ne sudjelujući više u samom poslu, a nakon Ljiljanine smrti, Vera i Rajna odbijaju poslušnost…

Priča o ostarjelim prostitutkama prilično je bizarna, ali se u suštini ne bavi prostitucijom nego starošću, osamljenošću, poslovnim moralom i žalošću za tradicionalnim vrijednostima.  Mjesto zbivanja je ulica, odnosno ulične klupe ispod kandelabera (Tomislav Ruskowski). Protagonistice su odjevene u neobične crne haljine (Sara Lovrić Caparin),  našminkane su poput „vampirica“ (Merima Đikoli) i na glavama nose raskošne bijele „rokoko“ (?!) vlasulje (Irena Ružić). Ne vidim nikakvog opravdanja za ovakve  frizure i šminku jer malo pojačanog crvenila i poneka dodana bora bili bi dostatni za prikaz ostarjelih „prijateljica noći“. Budući da one redom umiru, na pozornicu se vraćaju u bijelim haljinama (jesu li to one postale anđeli?) identičnog kroja kao prijašnje crne haljine i to je zgodna dosjetka. Međutim sama umiranja su  pomalo nespretno izvedena jer nakon promjene svjetla dolazi do zamračenja koje traje predugo pa publika zaključuje   da je kraj predstave. Budući da tih lažnih krajeva ima nekoliko (četiri), pri stvarnom završetku (peta smrt), nitko se više nije usudio zapljeskati…

Glumice su (osobito izvrsna Jasna Bilušić) itekako nastojale  dočarati razloge za izvedbu ovog teksta (mislim da nije heretička moja želja za dodatnim kraćenjem), ali usporeno nizanje scena u konačnici je iznjedrilo monotonu (da budem posve otvorena: dosadnu) predstavu. Ne sumnjam da su  izvedbi prethodili ozbiljan rad i puno truda, ali naprosto se nije „potrefilo“.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2020, All rights reserved