KUNST TEATAR: "BILO BI ŠTETA DA BILJKE KREPAJU"
Ljubav je osjetljiva biljka
Bilo bi zanimljivo pogledati ovu predstavu nakon desetak izvedbi: tada bi se vjerojatno točnije spoznala njezina otvorenost i možda ipak definirao izvedbeni žanr
Objavljeno: 2.6.2020 11:13:31 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Bilo bi šteta da biljke krepaju" / Karla Jurić

U skučenom  prostoru KunstTeatra, novog zanimljivog prostora kazališnih propitivanja smještenog u srcu   zagrebačke četvrti Trešnjevke, glumci Maja Posavec i Pavle Vrkljan zajedno s dramskim piscem Ivorom Martinićem odlučili su se pozabaviti njegovom novom dramom „Bilo bi šteta da biljke krepaju“ (10.11.2019., koprodukcija s TeatruM i T25).

Sudeći po reakcijama nakon predstave, publika se pitala  čemu je prisustvovala: ironiziranju uprizorenja drame, prpošnom koncertnom čitanju ili radnom procesu  „ispipavanja “ najboljih scenskih rješenja. Već je naslovom jasno da se radi o raskidu zajedničkog života pa nije daleko pretpostavka da se radi o dugogodišnjoj ljubavnoj vezi. Uoči fatalne rečenice „S nama je gotovo“ kojom  Ona Njemu najavljuje kraj, slušamo čavrljanje njih troje o temama koje bi podjednako mogle biti djelom njihove stvarne privatnosti, ali i  zapisanog dramskog teksta. Iako taj prijelaz iz govora glumca kao lika u govor glumca kao privatne osobe nije ništa senzacionalno novo, Posavec i Vrkljan to rade vrlo šarmantno.

Poput svih svakodnevnih razgovora ni ovdje se „ne maše“ velikim osjećajima niti „padaju“ teške riječi, ali upravo to nizanje običnih rečenica izaziva određenu tjeskobu. Njezini stalni izlasci sa scene na ulicu i povratci fino prikazuju njezin nemir i neodlučnost, ma koliko riječima iskazivala odlučnost u pogledu prekida. Zanimljiva je podjela na nemirni i frustrirani ženski dio para (iako je ona pokrenula raskid) i pasivni, iako ne ravnodušni muški dio para. Rečenice koje izgovaraju nisu obojane osobnošću pa ih nakon Nje izgovara On, u čemu se očituje sličnost njihovih emocija. Intrigantan je trenutak kada Vrkljan zamoli Martinića da napusti scenu jer smeta (što možemo shvatiti kao dosjetku o autorskom pritisku na glumce), mada je Martinić potpuno zatajan, a replike su mu  minimalne.

Koliko je izgovorenih rečenica zapisano u Martinićevoj drami, a koliko su ih glumci sami osmislili nije lako procijeniti jer u katalogu piše: „Struktura drame je otvorena, pruža bojne mogućnosti izvođenja te zahtijeva od glumaca da posude vlastite biografije ili improviziraju slične.“ Višestruko gledanje i precizno praćenje moglo bi odgovoriti na to pitanje, ali  to je doista nevažno. Radi se o šarmantnoj formi (još uvijek nisam razriješila čemu pripada) na tragu samoironije jer nas Martinić na početku obavještava koliko drama sadrži stranica i procjenjuje koliko bi trebala trajati izvedba (vječno pitanje uoči svake predstave o njezinu trajanju), da bi nas na završetku obavijestio da je trajala predviđeno vrijeme.

Bilo bi zanimljivo pogledati ovu predstavu nakon desetak izvedbi: tada bi se vjerojatno točnije spoznala njezina