34. GAVELLINE VEČERI: KAMERNI TEATAR 55, "SJEĆAŠ LI SE DOLI BEL"
30.1.2020. 10:54:34h
Svakoga dana u svakom pogledu
Predstava 'Sjećaš li se Doli Bel' razlikuje se od filmske verzije ne samo odmakom od scenarija, već načinom iskazivanja osjećaja zahvaljujući glumačkom ansamblu
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Sjećaš li se Doli Bel" / Kamerni teatar 55

Postoje filmovi čijih se sadržaja djelomično (poetski rečeno „kao kroz maglu“) sjećamo, ali pamtimo neke rečenice  koje su ponavljanjem postale sastavnicama svakodnevnog govora. Tek da spomenem „Nitko nije savršen“ ili „Ovo je početak jednog divnog prijateljstva“ kojim završavaju filmovi „Neki to vole vruće“ odnosno „Casablanca“, a njima se, najčešće na humoristički način, služe čak i oni koji spomenute filmove nisu nikada gledali. Među takvim „važnim“ rečenicama bila je magična formula mladog Dine (Slavko Štimac) iz filma „Sjećaš li se Doli Bel“ (1981.) redatelja Emira Kusturice (1954.)  prema scenariju Abdulaha Sidrana (1944.): „Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem“. Ta je izreka tako sjajno „sjedala“ u  najnevjerojatnijim situacijama, posebno ako nešto nije polazilo za rukom, da je postala svojevrsno (humorističko) rješenje za  frustracije.

Najveći živući bosanskohercegovački književnik, Abdulah Sidran, cijenjen zbog svojeg pjesničkog opusa, široj je publici  poznat kao pisac filmskih scenarija za izuzetno uspješne  filmove (uz „Doli Bel“, također  Kusturičin  film  „Otac na službenom putu“ iz 1985.) i kao romanopisac (tu su  također romani vezani uz spomenute scenarije). Skoro četiri desetljeća nakon filma, Kamerni teatar 55 iz Sarajeva stavlja na svoj repertoar kazališnu verziju „Sjećaš li se Doli Bel“ u adaptaciji i režiji Kokana Mladenovića (15.3.2019.) pa nakon uspjeha u Sarajevu,  predstava izaziva  pravu pomamu (16.10.2019.) zagrebačke publike na 34. Gavellinim večerima (11-23.10.2019.).

Priča o Doli Bel (Dolly Bell) jest priča o odrastanju dječaka Dina Zolja (Davor Golubović) u Sarajevu šezdesetih godina dvadesetog stoljeća (1963.) u obitelji gdje je otac (Emir Hadžihafizbegović) marksist, tvrdi komunist i alkoholičar, majka (Gordana Boban) prava patrijarhalna žena, a sinovi (Sabit Sejdinović, Sin Kurt) poslušni isključivo kako bi održali mir u kući… Senzibilni Dino pokušava „naći svoje mjesto“ pa se bavi hipnozom (od tuda  spomenuta rečenica), druži se, stjecajem okolnosti, sa sitnim kriminalcima i vježba u glazbenom sastavu. Odjednom u  taj njegov, poznati i obični svijet, stupa lijepa mlada djevojka(Elma Juković), čiji je nadimak Doli Bel (poput filmskog lika za kojim luduje cijela čaršija), a koju zbog nekih svojih mutnih poslova, kriminalac  Šintor (Muhamed Hadžović) ostavlja „na čuvanju“ u Dinovom golubarniku. 

Redatelj Mladenović priču je prikazao kao sjećanje odraslog Dina (Mirsad Tuka) pa takav udvojeni lik Dina balansira  između prošlosti i sadašnjosti. Izuzetno su duhovite scene  kasnovečernjih sastanaka oca i sinova na kojima raspravljaju o dječačkim propustima (s ideološkog, marksističkog stajališta) što se onda podrobno unosi u zapisnik, vježbanja glazbenog sastava na improviziranim instrumentima, „suradnje“ između Partije i Omladinske organizacije koje se svodi na dogovore  dvoje ljudi (Admir Glamočak, Tatjana Šojić) ili Dinovih  pokušaja hipnoze… Izuzetno je potresna i odlično osmišljena scena silovanja Doli Bel u kojoj lupom štaka i ruku (Saša Krmpotić, Amar  Selimović) i mazanjem djevojčine kose gotovo tjelesno osjećamo nelagodu učinjenog nasilja. Kao i Dinovu bespomoćnost. Među silno uvjerljive scene pripadaju radost obitelji zbog dobivenog rješenja za stan (budući da je postojeći skučen i derutan), odnosno razočaranje nakon  poništavanja tog rješenja.

Koliko god se smijali ironiji kojom se u predstavi prikazuje život i duh iz doba socijalizma, puno su upečatljiviji prizori razočaranja, tuge ili iznevjerenih očekivanja (nedolazak glazbala, neodlazak u novi stan, gubitak iluzija ili prve ljubavi), pa ne iznenađuje Nagrada za najbolju mušku ulogu Emiru Hadžihafizbegoviću na 34. GV (Biserka Ipša, Anica Tomić, Gea Vlahović). Adisa Vatreš Selimović osmislila je scenu na kojoj dominiraju kovčezi, dok je glumce odjenula s naznakama  doba radnje (kako se radi o „običnim“ ljudima, velika je vjerojatnost da se oni i danas tako odijevaju). Osim u slučaju popularnih šlagera Slavka Perovića „Ja pijem čašu gorkih suza“ ili Adriana Celentana „24 000 baci“ koji se često izvode u predstavi, glazbu je skladala Irena Popović.

Predstava „Sjećaš li se Doli Bel“ razlikuje se od filmske verzije ne samo odmakom od scenarija, već načinom iskazivanja osjećaja zahvaljujući glumačkom ansamblu.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2020, All rights reserved