KAZALIŠTE TREŠNJA: "IVICA I MARICA"
Maćeha i vještica kao stupovi društva
Manje teksta, čvršća struktura radnje i kraće scene doprinijeli bi dinamici predstave 'Ivica i Marica'
Objavljeno: 1.2.2020 3:27:30 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Ivica i Marica" / Damil Kalogjera

Uvijek se malo lecnem kada me, uz očekivano  spisateljsko ime,  ravnopravno dočeka ime osobe koja adaptira, dramatizira  ili  dopisuje tekst,a u nadahnuću čak premeće  redoslijed scena , prekraja završetak  ili mijenja duh predstave. Najnovija predstava u zagrebačkom Kazalištu „Trešnja“ (8.11.2019.) jest poznata bajka braće GrimmIvica i Marica“ za koju je tekst napisala dramaturginja Nikolina Rafaj, a režirala ju Lea Anastazija Fleger (osvrt na izvedbu 9.11.2019.).

Obitelj (za razliku od originala) nije baš jako siromašna, što je vidljivo iz uređenja kuće i odjeće, ali otac (Hrvoje Barišić) mora raditi nekoliko poslova jer njegova supruga (Ivana Bakarić) uporno tvrdi da nemaju novaca. Ona je maćeha Ivici (Silvio Mumelaš) i Marici (Dubravka Lelas), a njezina se zloća očituje u upornom kinjenju djece stalnim radom i uskraćivanjem hrane, što je prilično reprezentativan uzorak zlostavljanja u obitelji (o čemu otac niti ne sluti!). Odlasci   djece s maćehom na izlet u šumu završavaju na poznati način: prvi put se, zahvaljujući bacanim kamenčićima, uspijevaju vratiti, drugi puta ostaju u šumi. Začarani paž (Matija Čigir) odvodi djecu u kućicu od slatkiša gdje ih ugošćuje ljubazna gospođa (Radovan Ruždjak) za koju se uskoro otkriva da je vještica koja iz djece isisava njihove talente, a dok to ne izvrši, drži ih u kavezu (Ana Vučak Veljača, Kruno Bakota, Paško Vukasović, Luka Bulović).

Budući da Vještica teži savršenstvu, iz Marice planira isisati lijepi glas, a iz Ivice snagu (nakon čega će ga pojesti). Ovaj odmak od originala ne narušava ideju o vještici kao zloj sili, a scena u kojoj Marici pokazuje kako će upaliti električnu peć (pritiskom na dugme) i scena njezinog ubacivanja u peć, pripada među najbolje scene predstave. Takvom dojmu doprinosi izvrstan Ruždjak prikazujući svu pohlepu i zloću  opake vještice (prototip svih naših strahova) čime predstavlja svojevrstan produžetak ponašanja njihove maćehe. Djeci u bijegu pomaže pobunjeni paž, pa iz  kućice odlazi šestero umjesto dvoje djece, ali u suštini kraj ostaje prepoznatljiv (otac otjera zlu suprugu).

Moja glavna zamjerka je previše teksta (ovdje „od viška glava boli“) jer dijalozi su uglavnom dobri, osim što maloj djeci nisu baš razumljivi (ili su današnji petogodišnjaci  sasvim drugačiji nego nekada). Budući da ima jako puno (čak nepotrebnih) dijaloga, zbivanja se razvlače usprkos predanom glumačkom  ansamblu i darovitoj redateljici. Vrlo su mi se svidjela scenografska rješenja Ane Sarić u kojima kuće i šumu ostavlja na razini kontura. Kostimografkinja Tea Bašić Erceg oblikovala je  odjeću starinskih naznaka (uz izuzetak modnog iskoraka zločeste maćehe i vještičine zlatne haljine) koja jest dopadljiva, ali nisam sigurna prepoznajem li razloge takvog odabira.

Mislim da bi manje teksta, čvršća struktura radnje i kraće scene doprinijeli dinamici predstave. Ne preklapaju se uvijek  duljinom trajanja vrijeme na satu i vrijeme u glavi.