MALA SCENA: TEATAR TIRENA, "ZAMISLI"
Ajoj, nemam mobitel!
Iako je pomalo usporena, predstava vrlo zorno pokazuje kako je dječja mašta itekako živa i prisutna, samo joj valja dati šansu i vremena
Objavljeno: 12.4.2019 11:46:28 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Zamisli" / Teatar Tirena

Usklik o visoko podignutom čelu kao simbolu slobode i samosvijesti uskoro će postati posve nerazumljiv jer nebrojeni pripadnici  vrste nazvane homo sapiens imaju neprestance pognutu glavu… ne zato što ne smiju pogledati gospodara u oči, već zato što njima gospodari tehnološki tlačitelj u vidu malog ekrana na kojemu se odvija život, veći, jači i magičniji od stvarnosti oko njih.

Već posve maloj djeci, zbog osobne komocije, roditelji u ručice guraju ekrančiće pa virtualno šarenilo (bez obzira na besmisleni sadržaj) ubrzo postaje jedini stvarni (?) svijet. A kada se roditelji trgnu i shvate što su potaknuli, šteta je već teško popravljiva. Osim možda kakvom čarolijom, kojom se već godinama služe članovi zagrebačkog  Teatra Tirena, prateći način života i  iskušenja s kojima se susreću djeca i mladi.

Nakon što prepoznaju problem, kroz dramsku predstavu pokušavaju pokazati o čemu se radi i što bi se, možda, moglo poduzeti. Kada god pomislim da su mi dinosaurusi vršnjaci jer odbijam prihvatiti tehnološki imperativ društvenog ponašanja koje mi se čini blesavim ili ishitrenim, pojavi se dramatičarka i dramaturginja Nina Horvat (1989., dakle  nimalo bliska razdoblju dinosaurusa) i počinje boj za normalni život i svijet.

Najnovija predstava pod nazivom „Zamisli“ u režiji Nore Krstulović (pretpremijera, 9.10.2019., Kazalište Mala scena) bavi se maštom i kreativnošću, na koju je „osuđeno“ dvoje djece, zato jer je dječak (Davor Kovač) doma zaboravio mobitel, a njegova prijateljica (Veronika Mach) neće se služiti svojim iz solidarnosti (dakako, takva žrtva je dokaz istinskog prijateljstva) pa se odlučuju igrati jedan sat bez mobitela. U prvi su mah zatečeni, no onda počinju improvizirati, koriste razne predmete na drugačiji način od stvarne namjene (Iva Milley), izmišljaju priče, likove, zvukove (Darko Horvat) – svijet koji ima odlike virtualnog, ali čiji je nastanak vezan uz njih dvoje, njihove odluke i njihovo promišljanje, a ne uz tehnologiju.

Mada je pomalo usporena (igranjem će se to posložiti), predstava vrlo zorno pokazuje kako je dječja mašta itekako živa i prisutna (što odlično ilustriraju razgovori glumaca s mališanima, predškolskom djecom i onima u nižim razredima osnovne škole) samo joj valja dati šansu i vremena. „Give imagination a chance, la, la, la….“ (tako bi to možda  zapisao i otpjevao John Lennon).