Uvijek silno poštujem male kazališne sredine i mala neovisna kazališta jer su spremniji za eksperiment ili predstavljanja novih imena (ili manje poznatih u danoj sredini) od onih velikih, etabliranih i novčano bolje stojećih. U svoja dva desetljeća , zagrebački Teatar Rugantino uglavnom je nastojao predstavljati nove autora, pa u tom ozračju nije izuzetak niti najnovija predstava „Sirena i Viktorija“  suvremenog ruskog dramatičara Aleksandra Galina (1947.) u režiji srpskog redatelja Filipa Grinvalda (1984.) u Maloj dvorani Lisinskog (20.1.2019.). Niti pisac niti redatelj nisu nepoznati srpskim ljubiteljima kazališta, mada su se i hrvatski gledatelji mogli sresti s Grinvaldovim režijama jer su njegove predstave gostovale na nekim primorskim festivalima, te na zagrebačkoj Opatovini (IGK).

U ovoj komornoj tranzicijskoj drami, Galin (prijevod na hrvatski jezik Dubravka Ostojić) bavi se vezom između Sirene i Viktorije, bogatašice koja u svojem, čudno i nenadano stečenom materijalnom blagostanju i stalnoj pripitosti nastoji  uspostaviti prijateljski odnos s intelektualkom, znanstvenicom  koju novi životni uvjeti prisiljavaju da podučava engleskom jeziku nedarovite i bahate skorojeviće. I dok je Viktorija itekako svjesna svoje nezavidne situacije u novom društvenom poretku, pa nesretna i bespomoćna pokušava  preživjeti bez velike (!) štete po svoje dostojanstvo (što nerijetko završava opijanjem, uobičajenom za njezinu poslodavku Sirenu), bogata i prazna Sirena, svjesna je da nešto nedostaje, ali nesigurna o čemu se radi (jer ipak živi u ogromnom stanu sa čijeg se prozora odlično vidi Kremaljska zvijezda), ona pokušava svojoj „prijateljici“ osigurati seksualno zadovoljstvo (jer možda je Viktorija zato nezadovoljna?) naručivši mladog muškarca (pastuha) preko  oglasa u novinama. Budući da je neprekidno pijana, okreće pogrešan broj i u stan dolazi neugledni muškarac srednje/starije dobi koji očigledno nije lik u ženskim  fantazijama…

Početni razgovor prolazi u dvosmislicama, koje brzo prestaju biti intrigantne jer je jasno da se radi o nekoj zabuni.  Vremenom se otkriva  da je naručeni „pastuh“ zapravo  vrhunski astronom koji preživljava šišanjem foksterijera po kućama. Susret dvoje intelektualaca pometenih novim okrutnim životnim uvjetima rađa među njima razumijevanje, pa i određenu simpatiju… ali onda se dijalozi negdje pogube, sve postane predugo i zamorno, a daljnje gomilanje dijaloga, doskočica i scena ne donosi ništa novo.

Galinov tekst nesumnjivo sadrži potencijalne duhovitosti koje redateljev pristup nije podcrtao, nego umrtvio, pa ne znam što bi glumci trebali poduzeti da ga reanimiraju. Gordana Gadžić kao pripita mada dobronamjerna Sirena, tijekom  cijele izvedbe ne pokazuje nikakve pomake u liku, što je doista šteta, jer lik u svojem grotesknom, granično čak tragičnom profilu doista omogućuje više od protezanja po namještaju (odlična scenografija Dinke Jeričević) u odjeći koja joj ne odgovara (Mirjana Zagorec, što je neobično budući da je ona rijetko lijepa i rasna žena) sa sasvim neprikladnim glasovnim modulacijama i čudnim naglascima. Uloga Sirene je „as iz rukava“ za izvanrednu kreaciju, a ne za monotonu i predvidivu putanju nalik kuglici u fliperu. Dubravka Ostojić je puno bolje iskoristila svoju nevoljnu Viktoriju – od bezvoljne žene pomirene sa sudbinom, ona se preobražava u biće koje sluti sretniju budućnost zahvaljujući susretu sa srodnom dušom, što se odražava u njezinom izgledu (puno bolji odabir kostima, promjena frizure), a uz to je jasno kako se radi o pametnoj, pronicljivoj osobi (za razliku od lukave, ali prazne Sirene).

Mladen Vasary kao astronom i stilist zadužen za izgled pasa, ima nezahvalnu ulogu da minimalnim promjenama pokazuje ogorčenje statusom znanstvenika u novo društvenom poretku – i to Vasary odlično čini. Za razliku od zadnjih uloga u kojima je pretjerivao gestama i grimasama (izazivajući suprotno od željene duhovitosti) ovdje je ostao suzdržan, čime je itekako uspio dočarati željeni učinak (na tragu Bustera Keatona). Četvrta, u programu bezimena osoba, koja se pojavljuje kao Sirenina čistačica jest Renata Kapicl (razotkrivena slijedom pregleda fotografija). Glazba po izboru Dubravke Ostojić i Filipa Grinvalda služi razdvajanju scena i stvaranju  ugođaja.

Uz svu dobronamjernost koju osjećam prema Teatru Rugantino i njihovoj pionirskoj ulozi u obogaćivanju repertoara hrvatskog kazališta, ne mogu prežaliti propuštenu priliku  koju prepoznajem u predstavi „Sirena i Viktorija“.