Netko je svojedobno rekao kako bi se kazališni repertoar trebao temeljiti na raspoloživom glumačkom ansamblu pa je tako prva premijera (8.9.2018.) u sezoni 2018./2019. u Gradskom kazalištu „Joza Ivakić“ u Vinkovcima, komedija Marca Camolettija (1923.-2003.) „Boeing-boeing“ u prijevodu, adaptaciji i režiji Nine Kleflin upravo u tom znaku: Vladimir Andrić, Matea Marušić i Dorian Paulić iz matičnog kazališta, Katarina Kristić stalna pridružena članica i gošće „iza ugla“, Sanja Toth i Matea Grabić Ćaćić iz osječkog HNK.

Poznatu komediju Raya Cooneya o taksistu koji, prilagođujući svoj posao, „titra“ između dvije vlastite obitelji u istom gradu („Kidaj od svoje žene“) , Camoletti je u svojoj priči dodatno zakomplicirao odabravši za glavni lik mladog, zgodnog, bogatog arhitekta i pariškog bonvivana Bernarda (Dorian Paulić) koji balansira između tri „zaručnice“, stjuardese koje lete za različite nacionalne avio kompanije: Engleskinja Gloria (Matea Grabić Ćaćić),Talijanka Gabriella (Matea Marušić) i Njemica Gretchen (Katarina Kristić), po principu zapisanom u programskoj knjižici: „...jedna polijeće,druga slijeće, treća leti“ (Kleflin).

U njegovim vragolijama pomaže mu odana domaćica Bertha (Sanja Toth), predano kuhajući svakoj od njih omiljena jela, pazeći da niti jedna ne ostavi za sobom trag boravka i slično. Dolazak  Bernardovog prijatelja Roberta iz provincije (Vladimir Andrić), koji je zahvaljujući željezničkoj nesreći pogubio dokumente i ne može dokazati svoje postojanje pa očekuje da će mu Bernardov otac pomoći oko te administrativne zavrzlame, kao i pojava bržih aviona koji dovode do pomutnje u pravilnoj izmjeni reda letenja (naime,  Bernard je ponosan na svoju matematičku virtuoznost prilikom usklađivanja dolazaka i odlazaka svojih „zaručnica“) prijete narušavnju Bernardovog ljubavnog života.

Larisa Vukić osmislila je udoban stan mladog bogataša sa šest vrata, nezamjenjivim rekvizitom za naizmjenična ulaženja i izlaženja, tipičnim za svaku komediju u kojoj se likovi ne smiju sresti. Dok su muškarci odjeveni jednostavno, stjuardese nose kostime žarkih boja (British Airways plavi, Alitalia žuti, Lufthansa crveni) djelomice i kao naznaku svojeg  temperamenta.

Iako se ne može poreći da je priča duhovita i da obiluje naglašeno komičnim elementima (od Paulićevog pojavljivanja na sceni kako bi pokazao zašto sve tri luduju za njim preko  Robertovog lupanja na vrata dok mu vidimo ruke u zraku do serije izvanredno duhovitih gesta i grimasa), ipak je predstava malo preduga, posebice u scenama između Bernarda i njegove pojedine „zaručnice“ (osobito što nerijetko govore u isti mah, pa se ne može baš razabrati o čemu govore). Hoće li uigravanje „skratiti“ taj dojam predugačkih scena, pokazati će, naravno, vrijeme... ali bi određena „štrihanja“ ipak dobro došla.

Paulić kao os zbivanja ima nesumnjivo potencijala koji će, vjerujem, igranjem doći na vidjelo. Odabir Sanje Toth posljedica je, pretpostavljam, njezinih pjevačkih odlika koje su zgodne, ali ne i nužne za gradnju uloge. Ali, zato glumac (šećer na kraju) koji ne samo da me je nasmijao i uvjerio kako za komične uloge treba više angažmana nego za tragične i morbidne bio je Vladimir Andrić. Iako sam ga već gledala u komedijama, u ovoj se pokazao iznad svih mojih očekivanja: nije bilo suvišnog pokreta, nije bilo lamatanja i pretjerivanja (a uloga mu je to omogućavala: kada vas proglase mrtvim i nemoćni ste protiv birokracije, to doista daje „štofa“ za ludovanje), njegovo je lice nedvosmisleno pokazivalo apsurdnost situacija u kojima se nalazi, a dio s pištoljem-upaljačem, po mojem mišljenju, pripada među najduhovitije izvedbe koje sam imala priliku vidjeti u komedijama.

Duhovit tekst i odličan Andrić nadopunjeni kraćenjem teksta i pomnijom izmjenom dijaloga, mogli bi ovom boeingu osigurati dug i siguran let.