HNK ZAGREB: "APOKSIOMEN"
Ljepotan iz mora
Budući da mi se jako, baš jako sviđa kip Apoksiomena, da neobično volim glazbu kojom se bavi Tamara Obrovac i da izuzetno cijenim zagrebački baletni ansambl, bila sam zatečena činjenicom da mi balet 'Apoksiomen', HNK Zagreb, nije priuštio ni estetski užitak niti emotivno uzbuđenje
Objavljeno: 12.5.2017 10:05:36 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Apoksiomen" / hnk.hr

Nesumnjivo jedan od najljepših antičkih kipova nađenih na našem tlu (preciznije u podmorju) jest  192 cm visoki brončani mladi atleta koji nakon takmičenja struže sa svojeg tijela znoj i prašinu te je zbog motiva struganja nazvan Apoksiomenom ili preciznije Hrvatskim Apoksiomenom. Pretpostavlja se da je riječ o helenističkom odljevu  iz 2. ili 1. st. pr. Krista nastalom prema modelu iz  4. st. pr. Krista, a što je bio povod njegova potonuća (lošinjski arhipelag) teško je rekonstruirati. Nakon što ga je pronašao belgijski ronilac amater Rene Wauters, izvučen je na površinu 1999., da bi se pomnom obradom omogućilo njegovo izlaganje 2006.,ne samo u hrvatskim već i u inozemnim znamenitim izložbenim prostorima do konačnog  smještaja u Muzeju Apoksiomena u Malom Lošinju (bivša palača Kvarner u arhitektonskoj obradi Studija Randić Turato).

Brazilsko-belgijski koreograf Claudio Bernardo, posegnuvši za motivom mladog grčkog atlete, povezao ga je sa stihovima iz EuripidovihTrojanki“ (dramaturginja Lada Kaštelan) i uz  glazbu skladateljice Tamare Obrovac osmislio jednosatnu plesnu predstavu pod nazivom „Apoksiomen“ sa 17 solista Baleta HNK Zagreb čija je praizvedba otvorila novu baletnu sezonu (13.10.2017.).

Prema riječima koreografa u kazališnoj  knjižici ne radi se o samom kipu već : „Apo-ksiomen, što na grčkom jeziku znači  „onaj koji se čisti poslije napora“ zapravo je metafora današnjih putnika koji se, bježeći od ratnih konflikata u svojim domovinama, čiste, stružući sa sebe bolne uspomene kako bi se pripremili za nov početak“, dok  Mihaela Devald pojašnjava: „Snažno inzistiranje na tome da je svaki plesač u predstavi osoba koja ravnopravo sudjeluje u procesu, briše tradicionalni hijerarhijski ustroj baletnog ansambla. To se očituje ne samo u njihovu doprinosu stvaranju koreografije  nego i činjenici  kako je ovdje plesni materijal među plesačima raspodijeljen ravnopravno bez obzira na to radi li se o članovima ansambla baleta ili onima koji su službeno u funkciji solista ili prvaka.“

Početni glazbeni taktovi popraćeni su „koreografijom“ velikog  poluprozirnog  platna (Sven Jonke) koji podjednako vjerojatno predstavlja vjetar i valove – sve ono što prijeti dobrovoljnim ili prisilnim moreplovcima. Iznenađujuća  „obična“ početna odjeća (Silvio Vujičić) ubrzo prelazi (skidanjem) u imitaciju površine kipa (zelenkasta boja bronce protkana  mrljama nastalim  djelovanjem  morske vode) do ogoljenja (donje rublje) što predstavlja zanimljivu i prepoznatljivu transformaciju. Mada u plesačkim pokretima razaznajemo putovanje, veslanje, očaj (prilično eksplicitno kroz vrisak), nadu ili rezignaciju, radi se o fragmentima temeljenim na improvizacijama bez vidljivog kontinuiteta. Posebnost je, svakako, da plesači pjevaju (dok je glazba snimljena) za što ne vidim nikakvog razloga – osim dokaza da su i pjevački daroviti  (vokalna pedagoginja Sofia Ameli Gojić).

Budući da mi se jako, baš jako sviđa kip Apoksiomena, da neobično volim glazbu kojom se bavi Tamara Obrovac i da izuzetno cijenim zagrebački baletni ansambl, bila sam zatečena činjenicom da mi ovaj balet nije priuštio ni estetski užitak niti emotivno uzbuđenje. Oni su bili tamo, ja sam bila tu i tako je to ostalo cijelo vrijeme.