"NAŠE NASILJE I VAŠE NASILJE" NA MOT-U I BORŠTNIKU
Treći Newtonov zakon ili Zakon akcije i reakcije
Predstava 'Naše nasilje i vaše nasilje' Olivera Frljića neobično me uzdrmala suprotnošću teme i izvedbe: smireni pokreti i blaga glazba paravan su okrutnim namjerama
Objavljeno: 11.14.2017 5:21:04 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Naše nasilje i vaše nasilje" / hnk-zajc.hr

Po narudžbi HAU Hebbel am Ufer (Berlin, Njemačka) uz suradnju Wiener Festwochen (Austrija, 29.5.2016.), Zuercher Theater Spektakel (Švicarska), Kunstfest Weimar (Njemačka), Slovenskog mladinskog gledališča (Slovenija, 13.10.2016.) i HNK Ivana pl. Zajca (Hrvatska, 22.11.2016.) dramaturg Marin Blažević i redatelj Oliver Frljić potražili su inspiraciju u opsežnom povjesnom romanu njemačkog književnika Petera Weissa (1916.-1982.) „Estetika otpora“ i oblikovali predstavu „Naše nasilje i vaše nasilje“. Izvedbe o kojima pišem bile su uvodne predstave 42. međunarodnog kazališnog festivala MOT (Skopje, 28.9.2017.) i 52. Festivala Borštnikovo srečanje (Maribor, 20.10.2017.).  

Na praznoj pozornici Igor Pauška izgradio je zid od kanti za naftu, koje nakon urušavanja oblikuju križ, kao simbol kršćanske Europe odnosno Amerike. Na početku predstave hrvatski i slovenski glumci izlaze izgovarajući „autobiografije“ ljudi izvaneuropskog porijekla, koji su stasali u nekom od europskih gradova (ili su naišli u nedavnom prognaničkom valu) smatrajući se sastavnicom novostečenog okruženja, da bi potom izjurili u „panici“ praćeni žustrom glazbom (Oliver Frljić je izabrao glazbu).

Uz zvuke tradicionalne Božićne pjesme „Tiha noć“ glumci se skidaju pa vidimo da su im tijela ispisana arapskim pismom – sentimentalna melodija i njihova ogoljenost djeluju neizmjerno dirljivo. Pojava djevojke pokrivene glave (zeleni hidžab) izaziva kod ostalih bojazan, a nesumnjivo najkontroverzniji postupak (mada ima daleko potresnijih, opakijih i brutalnijih) predstave je njezino vađenje zastavice dotične zemlje iz vagine (u ovom su slučaju to bile makedonska na što se  publika veselo nasmijala, odnosno slovenska što je prošlo bez reakcija).

U narančastim kombinezonima sa crnim kukuljicama na glavi (Sandra Dekanić) glumci nude sliku zatočenika koji lagano plešu uz pjesmu „I am in heaven“ da bi ih izdvojeni pojedinac jednog za drugim zaklao... Potom publici slijedi poziv na minutu šutnje za žrtve islamskog terorizma u europskim gradovima, odnosno poziva ih se na minutu šutnje za sve one koji su pobijeni u Siriji, Iraku ili Aganistanu zahvaljujući europskim i američkim vojnim intervencijama.

Možda pomalo pojednostavljeno, ali prilično prepoznatljivo kao princip akcije i reakcije: dva tijela djeluju jedno na drugo jednako velikim silama suprotnih smjerova. Cijela se predstava sastoji od epizoda koje se nižu zastrašujuće mirno i  obremenjene simbolima pa da spomenem još nekoliko: „Party sa Sirijcem“ je mučenje prognanika nametanjem neodgovarajuće hrane i pića (svinjetina i alkohol), vrlo opaka i duhovita gradnja simbola ispruženim prstima (jedna osoba može prekriženim prstima oblikovati križ, ali ih treba četvero da bi formirali kukasti križ), nasilje „Krista“ nad  muslimankom uz vrlo eksplicitne izjave vezane uz netrpeljivost, neprijateljstvo i mržnju između dvije civilizacije.  A uzroci su, dakako, negdje drugdje što izvrsno opisuje rečenica: „Sirijska nafta lako prelazi europske granice, Sirijci ne mogu“ odnosno konstatacija da zaraćene strane trguju oružjem prije negoli se sukobe: „Sada ne mogu niti u rat bez oružja svojih neprijatelja“.

Iako nisam odgledala baš sve Frljićeve predstave u njegovoj recentnoj konstelaciji političkih predstava, predstava „Naše nasilje i vaše nasilje“ me je neobično uzdrmala suprotnošću teme i izvedbe: smireni pokreti i blaga glazba paravan su okrutnim namjerama.