MALI MARULIĆ, KLAPA 2: "LJUBITI, SAMO LJUBITI"
Igra po mjeri neodoljive Balogove ludičnosti
Teatar PocoLoco uspio je u predstavi "Ljubiti, samo ljubiti" pronaći izvedbeni ključ koji beskrajno zaigrane Balogove stihove ne sputava, već ih uzdiže, kreativno uzdižući time sama sebe
Objavljeno: 4.8.2017 6:19:07 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Puž i Ružica / Teatar PocoLoco

Riječi, stihovi i rečenice Zvonimira Baloga u sebi skrivaju, ma što skrivaju, iz sebe šire, ječe i buče, silnu privlačnost i snagu koja zaigranošću, dovitljivošću, zvučnošću i ludičnošću osvaja prostore, auditivne i konkretne. Koliko je ta snaga dobrodošla čitateljima i slušateljima, toliko zna biti uteg kazalištarcima jer zna u sebe usisati scensku igru. Kako se to ne bi dogodilo predstavi "Ljubiti, samo ljubiti", Teatra PocoLoco (kritiku Olge Vujović pročitajte ovdje), autorski tim pametno je odlučio ne nadigravati se s Balogovim riječima, već im "biti u službi". No na vrlo mudar, promišljen i zaigran način.

Maja Katić tekst je oblikovala na Balogovim stihovima i rečenicama, u unutarnjem im planu davši prostor da se raskrile, dok ih je na makroplanu obuzdala čvrstim okvirom o junačiću Pužu zaljubljenom u djevojčicu Ružu. Iz te početne situacije izviru sve ostale - Ružici smeta Puževa kućica koja ga onemogućuje da izađe van u avanturu, da postane heroj, sportaš i ministar. Kako bi postao sve to i osvojio Ružičino srce, Pužić se prepusti na milost i nemilost zgodnim, nezgodnim i prezgodnim Balogovim riječima. Putem porušivši sve ograde, ali ne izgubivši samoga sebe niti sam dramski okvir. Štoviše, svojom elegantnom sporošću on povezuje i prepliće Balogove pjesme i stihove, lakoćom ih usisavajući u svoju ljubavnu priču.

Redateljica Renata Carola Gatica izvedbeni sloj predstave naslonila je na zvučnost Balogovih riječi, stavivši ih u prvi plan. Štoviše, svi ostali elementi scenske igre bili su u funkciji oživljavanja i pojačavanja riječi, njihova sadržaja, ritma i zvučnosti. Činili su to naglašenom mimikom, pokretom, plesom, pjesmom, scenskim rekvizitima... idući im niz i uz dlaku, komentirajući ih ironično, satirično, luckasto i ludično. Sve to rezultiralo je zgodnim i tek naizglednim paradoksom - "podčinivši" se i stavivši u službu riječi, sloj scenske igre nadrastao je poziciju puža, pardon, paža i svojom se privlačnošću, duhovitošću i vrckavošću izjednačio, a na mjestima i nametnuo auditivnom sloju, stvorivši s njim izuzetno zanimljivo izvedbeno tkanje.

Ključnu ulogu u finom i uravnoteženom ludičkom tkanju odigrali su (ponovo) Maja Katić i Bruno Kontrec koji su silnom energijom, zaigranošću i međusobnom suigrom stvorili dinamičnu, duhovitu, zabavnu i komunikativnu predstavu. Katić je likove gradila pomakom u karikaturu s naslonom na duhovito pojačanu mimiku, dok je Kontrec izuzetno duhovitog, toplog i šarmantnog puža obogatio odličnim pokretom i plesom koji osvajaju svojom prirodnošću i humornom crtom.

Važnu ulogu u razigranosti, ritmu i privlačnosti cjeline odigrali su vrlo zgodni i pamtljivi songovi (glazba Davorka Horvat) semplirani do auditivne punoće. Jasmina Kosanović i Božidar Raos oblikovali su scenu pomoću zgodnih pomičnih paravana dok su likove odjenuli u duhovitu ozbiljnost (Puž u odijelu s kućicom-ruksakom na leđima).

Zaključno, tim predstave "Ljubiti, samo ljubiti" uspio je pronaći izvedbeni ključ koji beskrajno zaigrane Balogove stihove ne sputava, već ih uzdiže, uzdižući time sebe sama.