KRITIKA: "BIFE TITANIK"
Spektakularni minimalizam u Brezovčevoj režiji
Predstava "Bife Titanik", u režiji Branka Brezovca, prava je poslastica ljubiteljima njegove kazališne poetike te izazov svakome tko ima sluha za filozofijsko promišljanje na sceni kao i za promišljanje samog kazališta i njegovih mogućnosti
Objavljeno: 1.30.2016 9:27:03 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Ozana Iveković
Bife Titanik / eurokaz.hr

Od 21. do 26. siječnja 2016. godine u podrumskoj prostoriji Eurokaza u Dežmanovu prolazu 3 održane su premijerne izvedbe predstave "Bife Titanik" u režiji Branka Brezovca. Redatelj, u ovom minimalističkom spektaklu, spaja tri različita teksta: Andrićevu pripovijetku "Bife Titanik", filozofsku raspravu "Strah i drhtanje", Sørena Kiergekaarda te završne dijelove romana "Ljubavnik u Bolzanu", Sándora Máraija, preciznije završni monolog grofice od Parme. Pritom se ne slijedi linija pripovijedanja odnosno izlaganja niti jednoga od ovih djela. Premda je prvi dio predstave ponajviše posvećen Andriću, a posljednji grofičinom monologu iz Ljubavnika u Bolzanu, svaka se od tih linija siječe na neočekivanim mjestima te se uvodi druga koja s njome ulazi u dijalog stvarajući tako nova i raznovrsna značenja.

U programskoj knjižici o tome čitamo: "Komorna je to predstava, istina složene, bolje rečeno spektakularno akribične scenske mašinerije za dva glumca, glumicu i filozofa.

Žanrovski bi se to dalo sažeti u, pomalo nategnuto, određenje projekta kao scenske suite. Što će reći: izgleda da se više pomišlja na sudare i kontraste tempa, ritmova i ugođaja nego na slaganje u i prema tematskim planovima".

Publika, koja se sastoji od maksimalno dvadeset ljudi, smještena je na podij koji se pomiče u različitim smjerovima ili se pak rotira. Tako se približava određenim mjestima radnje odnosno segmentima predstave koji se u određenom trenutku naglašavaju. U Brezovčevoj maniri, oko gledateljasestalno nešto zbiva tako da moraju uložiti dodatnu energiju kako bi „pohvatali“ sve momente predstave.

Glumci, od kojih se, osim većinom nerealističke glume, traži i intenzivan fizički napor, svoje su uloge uspješno odigrali. Posebno bih istaknula kreacije lika Mente Pape Zlatka Burića-Kiće te lika grofice od Parme Suzane Brezovec (groficu i ostale ženske likove u alternaciji tumači Jelena Miholjević).

Prostor za glumačku igru maksimalno je iskorišten, a pomična scenografija mijenja funkciju sklapajući i rasklapajući se po potrebi. Kostimi Petre Mine i Ane Marije Franić, premda stilizirani, uglavnom suosmišljeni tako da odgovaraju povijesnim razdobljima u kojima se zbivaju predlošci predstave, a posebno je zanimljiva uporaba elemenata narodne nošnje kod biblijskih likova Abrahama, Sare i Izaka.

Scenska glazba kombinira skladbe velikih majstora i autorsku glazbu Antuna Tonija Blažinovića. Sam autor kaže kako je kreirao glazbu koja će biti usklađena s glazbom drugih skladatelja (prije svega prema uporabi instrumenata), no skladao je u glazbenoj mjeri pravokutnog trokuta, u svojoj maniri skladanja zasnovanoj na geometriji. Glazbu je stvarao tako da naglašava emotivne vrhunce predstave.

Projekcije Ivana Marušića Klifa i Ane Hušman su koncipirane ili kao slika ili kao tekst pri čemu slike katkada nadopunjuju dijelove scenografije (projekcije polica s bocama za gostionicu Mente Pape), a tekstovi naglašavaju bitne momente predstave.

Ljubiteljima Brezovčeve kazališne poetike ova će predstava biti prava poslastica. Preporučujem je, međutim, svakome tko ima sluha za filozofijsko promišljanje na sceni kao i za promišljanje samog kazališta i njegovih mogućnosti. Riječima redatelja, predstava "…bi da govori o otežalosti, prepuklosti identiteta, ali poniženim nehajem suite i metodologijom dezultornije: pogledom površnosti na istu stvar, a s različitih mjesta.Dakle, metoda je sukladna svom tematu. Kako se identitet nema za što uhvatiti tako se i metodologija drži rasipanja".