U zemlji sa svega četiri milijuna stanovnika i zastrašujućim postotkom gladnih, svake godine 50-ak mladih ljudi upiše jednu od četiri glumačke akademije u želji da sutra-prekosutra svoj komad kruha il' kolača, makar onog duhovnog, uhvati na kazališnim daskama. Kako se približavaju tim sutrašnjicama, sokolova krila, s kojima su lebdjeli iznad stvarnosti, pretvaraju se u krila leptira po kojima nesmiljeno udara čekić, odnosno tuljac, realnosti i nezaposlenosti. Tuljac koji je nekad značio poštovanje i posao, a danas tek prelazak iz bezbrižne mladosti u okrutnost preživljavanja. Tim mladim glumcima svaka je uloga čisti dobitak koji održava i produžuje vjeru u glumački kruh, a Teatar Exit pravi mali El Dorado. Taj teatar na rubu centra grada otkrio je brojne glumce na njihovim počecima, stvorivši vlastitu poetiku i prepoznatljivost na predstavama u kojima se ta talentirana mladost obraća svojoj generaciji na suvremen i svjež način kroz zajedničke im teme. I bez pretjeranog podilaženja.
Ovo posljednje naglasili smo zbog nimalo ugodnog iskustva gledanja predstave "Loptice", u režiji Igora Barberića. U predstavi premijerno izvedenoj 21. siječnja u Komediji okupila se ekipa perspektivnih mladih glumaca - Slaven Španović, Petra Kurtela, Dunja Fajdić i Igor Baksa koji su, naslonivši se na vrlo tanak tekst Igora Weidlicha, hvatali osmjehe publike najjeftinijim replikama oplemenjenim riječju "drek" ili politički diskutabilnim poput "ja ustao, oni ustaše". Sve to u iole ozbiljnijem gledatelju izazivalo je stid, sram i nelagodu. Samo dva dana nakon premijere "Loptica", u Teatru Exit održala se premijera predstave "Disco Svinje"...
Prije no što se posvetimo glavnim likovima komada, Praščici i Svinji, recimo da smo pogledali samo polovicu projekta, odnosno izvedbu Elizabete Brodić i Karla Mrkše, dok ćemo o drugoj postavi, Ivani Gulin i Matiji Čigiru, pisati čim prije.
Pa krenimo... odmah na početku moramo reći da su "Disco Svinje" čista opreka "Lopticama". Odličan tekst Ende Walsha, prilagođen našim prilikama, vrlo uvjerljivo opisuje (i) naše mladenačko okruženje, dok Nicky Hewitt potpisuje stilski vrlo zgodan i duhovit prijevod. Redatelj Matko Raguž izvukao je maksimum iz vrlo nadahnutog glumačkog para, davši im dovoljno prostora da pokažu dio raskoši još neizbrušenih talenata.
Naslovne rasplesane Svinje - Praščica i Svinja, kako tepaju jedno drugom, najbolji su prijatelji od rođenja, u potpunosti upućeni jedno na drugo. Kako to već ide, njihovi osjećaji plešu između prijateljstva i ljubavi, ujedno bivajući jedini čvrst i pozitivan stup u njihovim životima. Omotani besperspektivnošću, Praščica i Svinja cijele dane zgubidane u prostoru alkohola, agresije i glazbe, s tek jednim životnim ciljem - pronaći svoj El Dorado. Ne Teatar Exit, već najveći disko u njihovom Smradogradu. U tom životarenju komadićak sasvim besmislenog smisla pronalaze u razbijanju dućana, švercanju u busevima i lažnom zavođenju kao uvodu u premlaćivanje.
Dok bismo prije dvadesetak godina možda rekli kako je njihovo životarenje isforsirano, danas su Praščice i Svinje svuda oko nas i što je još gore, ne isparuju s odrastanjem, već s godinama gradiraju u punokrvne... (popunite sami). U takvom okruženju komad poput ovog lako bi, uz red cajki i pokoju "loptičastu" foru mogao iskliznuti iz tračnica kritike društva u prvoloptaško i nekritičko, samim time vrlo opasno, prepoznavanje. No nasreću, nije. Ništa u predstavi nije servirano na prvu ili jednosmjerno. Tako ni krivci za besperspektivnost likova nisu tek društvo i disfunkcionalne obitelji, već veliki dio krivice leži u samim likovima koji ne pokušavaju tražiti drugi put, već se zadovoljavaju teškom socijalnom i obiteljskom situacijom kao alibijem za vlastito potonuće. Nažalost, ako se takav stav zadrži i u našoj stvarnoj okolini, općem potopu svih vrijednosti neće biti kraja.
Matko Raguž u režiji je najviše pažnje posvetio radu s glumcima te ritmu predstave koji je uglavnom bio visok i energičan, dok su ga u predasima mijenjali emocijom i intimom nabijeni ispovjedni trenuci (igraći ritam rotirajući s emocionalnim). Tako vođena, predstava je, uz tek manji pad pri kraju, lakoćom zadržala pažnju i usmjerenost gledatelja.
Najvažniji dio predstave svakako su bili glumci, još uvijek studenti ADU, Elizabeta Brodić (3. godina) i Karlo Mrkša (5. godina). Nakon lagane početne nesigurnosti, preuzeli su konce predstave u svoje ruke, mladenačkom energijom oživjevši slojevit odnos među likovima, koji se kretao između bratsko-sestrinskog prijateljstva i potiskivane ljubavi, potpunog povjerenja i ljubavne ljubomore. Također, dinamično su prelazili iz lika u lik te iz situacije u situaciju. Iako izgledom ne djeluje tako, Mrkša je uspio dočarati lik udarača, a još je uvjerljiviji bio u emocionalnim scenama u kojima je zaljubljeno promatrao Praščicu i strasno i poprilično plastično sanjario o prvom seksu s njom. Brodić je vrlo dobro razvila lik Praščice od djevojke sigurne u sebe i Svinju, preko sumnji u ljubav do želje za nekim, odnosno nečim, trećim - slobodom.
Važan element predstave, posebice u smislu ritma, bila je glazba Damira Šimunovića, urbani ritmovi koji su dizali naboj predstave, izvođača i publike.
Zaključno, predstava "Disco Svinje" punokrvna je egzitovska predstava koja na izvedbeno privlačan i dinamičan način kritizira besciljnost dijela današnje mladosti, pritom joj nimalo ne podilazeći.