Napomena: kritika je izvorno objavljena 10.  prosinca, 2015. u Vijencu, br. 568

Jedna od najvažnijih tema hrvatskoga književnog realizma bio je odnos selo – grad i sve što on nosi, u ljudima i oko njih. Odnos koji jede svoju djecu, seoske dječake što se silno trude ubiti selo u sebi, ubijajući time sebe same. Jedan od vrhunaca tog sukoba svjetova, kao i hrvatskog romana općenito, svakako je roman "U registraturi". Maestralno djelo Ante Kovačića daleko natkriljuje tada vladajući realizam, uranjajući u složenoj i vrlo smjeloj strukturi u mrak fantastike i razigranost romantizma, okrutnost naturalizma i sentiment trivijalnoga romana. Možda zbog kompleksnosti strukture, možda nedovoljne hrabrosti kazalištaraca da se uhvate ukoštac s tom romanesknom i jezičnom gromadom, Kovačićev roman sve do sad nije ugledao svjetlo kazališnih reflektora.

Više od sto godina nakon objavljivanja romana, iako je strašno mnogo toga ostalo isto, neki elementi ipak su se izmijenili. Tako je osnovna opreka sela i grada, zahvaljujući migraciji stanovništva posljednjih dvadesetak godina, izgubila na važnosti, uglavnom poništivši „gradskost“ gradova sa svim njihovim pozitivnim i negativnim aspektima. Samim time autor dramatizacije i redatelj predstave Dario Harjaček, uz pomoć dramaturginje Ivane Sajko, izvornu je opreku prenio na strukturalnu razinu, u tematskom je sloju modificiravši u naglašeno negativan odnos okoline prema drugom i drukčijem. Ivica Kičmanović, tako, u gradu ostaje mužek, neprihvaćen od lažne građanštine, i same ispunjene nekadašnjim mužekima skrivenim iza maski. Povratkom na selo on postaje običan niškoristi koji se usudio napraviti drzak i, razumljivo, neuspješan, korak prema gospoštini.

Dario Harjaček nije pao u zamku scenskog prepričavanja romana, sadržajni sloj maksimalno ogoljevši, a ostatke narativnosti preobličujući u scenski živahan trač. Također, odlično je oživio romanesknu nelinearnost, oblikujući je oko dva žarišta, odnosno pola predstave – gradskog i seoskog.

Prvi dio predstave redatelj je smjestio unutar razuzdane zabave u domu domaćina Illustrisimussa. Party bez kraja i konca, ispunjen potocima alkohola i razuzdanosti, pomno je izrežiran od strane domaćina pod čijom se redateljskom palicom pleše i skače ili pak drže hvalisavi i beskrajno isprazni govori – njemu u čast. I dok je zabava fino dočarala laž i prijetvornost „urbane elite“, odnos unutar trokuta Ivica – Laura – Illustrissimus, popraćen komentarom dežurnog i savršeno amoralnoga moralizatora Kumordinara Žorža, redatelj je oblikovao monotonim dijaloškim scenama koje su bitno rušile ritam prvoga dijela predstave.

Znatno bolji bio je drugi, „seoski“ dio predstave, oblikovan razigranije i dinamičnije, vizualno i izvedbeno opreka gradskom dijelu. Za razliku od prvoga dijela, koji se bez iznenađenja razvijao u smjeni kolektivnoga raspašoja i intimnog raspada, drugi dio redatelj je razigrao izmjenama i iznenađenjima, efektno prikazavši opreku pojedinac – kolektiv te okrutno vrednovanje društva na temelju debljine džepa i raskoši krpica (u sceni na „modnoj pisti“ u crkvi). Taj dio predstave redatelj je i mnogo bolje ritmizirao, scenski naboj vrlo dobro smjenjujući s emocionalnim u susretu Ivice i Laure. Također, ponudio je prvom dijelu „koncepcijski alibi“ za djelomičnu ukočenost i izvedbenu predvidljivost, koju možemo promatrati kao presliku prozirnosti lažnoga građanstva i elite.

Glumci su se uglavnom naslonili na polariziranost cjeline, tumačeći lik(ove) kroz opreku. Igor Kovač bio je suzdržani Ivica u gradu, pasivno promatrajući život oko sebe i djelujući neuvjerljivo u trenucima strasti. Znatno razigraniji, slojevitiji i „mudriji“ bio je kao seoski Ivica. Osvijestivši svoje vječno gubitništvo u sukobu s okolinom, obogatio je lik dobrodošlom dozom ironije i cinizma. Ivana Roščić nije polarizirala Lauru, već se odlično poigravala njezinom nestalnošću i mijenama, kroz njih i svima ostalima, ponajprije Ivicom i Illustrissimusom. Posebice je bila dojmljiva u završnoj sceni s Ivicom, gdje je vrlo efektno napravila zaokret od manipulatorice do žene koja se prepušta. Jedna od slabijih karika predstave bio je Kumordinar Žorž, kojega je Siniša Ružić oblikovao prilično beskarakterno, ne iskoristivši njegove silne potencijale. Sven Medvešek Illustrissimusa je oblikovao krutim i bez iznenađenja, a znatno zaigraniji bio je kao karikaturalan i pomalo groteskan župnik. Ivana Bolanča Anicu je oblikovala siroticom i kroz pokret, dok je Antonija Stanišić Šperanda Justu omotala scenski uvjerljivim dubinskim razočaranjem. Janko Rakoš bio je duhovita karikatura Kanonika, a Sven Šestak dobar svirac i povremeni pijanac Jožica. Ansambl je bio vrlo uvjerljiv kao kolektiv, a zgodnim epizodama istaknuli su se Nenad Cvetko, Živko Anočić, Filip Križan i Ksenija Pajić.

 Scenografkinja Vesna Režić opreku grad – selo podcrtala je bjelinom i čistoćom gradskog salona, kostimografkinja Marita Ćopo dojam je pojačala elegantnim odijelima. Na drugi pol smjestile su znatno „neuredniji“ i ogoljeniji seoski ambijent omotan u smeđe tonove te eklektične kostime. Autor glazbe Frano Đurović salonsku zabavu suvremenim je ritmovima približio današnjici, finim promjenama podcrtavajući i osnovnu opreku predstave i emocionalne prijelaze.

Zaključno, Kovačićev romaneskni klasik Dario Harjaček pretvorio je u modernu, aktualnu i mudro koncipiranu predstavu kojoj mane ne uspijevaju zasjeniti pozitivne strane.