Napomena: kritika je izvorno objavljena 26. studenog, 2015. u Vijencu, br. 567

Ponajveći problem uspavanoga hrvatskog lutkarstva manjak je lutkarskih redatelja, odnosno redatelja koji razmišljaju na lutkarski način i koji na režiju lutkarske predstave ne gledaju tek kao na „laku gažu“. Domaća kazališta tom problemu pristupaju na različite načine – od traganja za novim imenima do ziheraškoga posuđivanja poznatih redatelja iz glumačkog kazališta. I dok prvi pristup nosi svojevrstan rizik te ne pali uvijek, drugi jakim redateljskim imenom osigurava kazalištu važnost, medijsku pažnju i svojevrstan alibi za neuspjeh. Istodobno uglavnom šteti domaćem lutkarstvu, jer redatelji pristigli iz svijeta glumaca vrlo često u potpunosti zanemaruju specifičnosti lutke.

Iako često igra na sigurno, Zagrebačko kazalište lutaka s posljednjom je premijerom odlučilo napraviti mali iskorak i – uspjelo. Odmah recimo da "Crvenkapica" nije revolucionarna niti nikad prije viđena predstava, ali svakako pripada u ponajbolje predstave toga kazališta u posljednje vrijeme. A gdje se krije iskorak? U redatelju i scenskoj zaigranosti te lutkovitosti koju je donio sa sobom, a koja u ZKL-ovim predstavama vrlo često izostane. Iako mu je ovo bila prva lutkarska premijera, redatelj Leo Katunarić nije odlučio mudrovati lutki, već je prihvatio učiti od nje. Također, nije se naslanjao na prepoznatljivu ZKL-ovu poetiku statičnog dijalogiziranja, već je stvorio brzu i dinamičnu predstavu u kojoj je razigrao i lutke i scenografiju, stvorivši nekoliko planova i perspektiva te igru obogativši lutkovitim minijaturama.

Kako se u fazi učenja i griješi, tako je planove na nekoliko mjesta postavio pomalo nepregledno, sakrivši nekoliko epizoda rubnim dijelovima gledališta. No istodobno zgodno se poigrao perspektivom i veličinom Crvenkapice te lutkovitom intermedijalnošću u rentgenskoj snimci unutrašnjosti Vukova trbuha. Također, dobro je odabrao tehnike lutaka. Crvenkapicu, Zeca, Leptira i Lovca, kojih je ključna osobina pokretljivost, pretvorio je u javanke, dok su statična, a raspričana Baka te Vuk koji zavodi riječima i pojede Baku i Crvenkapicu postali zijevalice.

Iako redateljski zgodno zamišljena, predstava je u realizaciji imala nekoliko ozbiljnih problema. Željka Udovičić uspjelo je dramatizirala bajku, elegantno i zaigrano, ne i napadno, prenijevši je u prostor današnjice i medija bliskih djeci, a Vuka pretvorivši u kuharsku TV-zvijezdu (toj njegovoj strani posvećeno je, nažalost, premalo prostora te nije iskorišten sav potencijal).

Ključni je problem u malenoj brbljavici Crvenkapici, koju je odveć opteretila tekstom. Možda to i ne bi bio problem da Matija Prskalo nije naslovnu junakinju oblikovala infantilnim glasom. Time si je suzila auditivne mogućnosti i nametnula okvire iz kojih nije mogla pobjeći. Crvenkapica je tako nizala rečenice u istom tempu i ritmu te pomalo kreštavu tonu bez promjene visine i boje glasa, pretvarajući riječi i rečenice u monotonu i zamornu zvučnu konstantu.

Znatno bolji posao, dosad najbolji na daskama ZKL-a, napravio je Janko Popović Volarić, koji je Vuka pretvorio u vrlo dobra zafrkanta i šmekera, nešto slabije otvaranje usta zijevalice nadoknadivši šarmom i duhovitošću, kao i vrlo simpatičnim pomicanjem stopala u krevetu, čime je održavao Vuka živim i u mirovanju. Maja Nekić također nije bila najpreciznija u otvaranju usta, no u oblikovanju Bake napravila je dobrodošao korak prema parodiji. Dobar je bio i Boris Mirković, oblikujući i zgodno animirajući simpatičnoga luckasto racionalna Zeca. Andreja Baković stvorila je korektnoga Leptirića, dok Mira Bosanac i Branko Smiljanić nisu uspjeli karakterno i scenski obogatiti Majku i Lovca Luku, ostavivši ih papirnatim likovima koji tek izgovaraju tekst.

Važan element u ritmiziranju predstave imali su songovi očišćeni do refrena i glazba Marija Mirkovića, koja je lako ulazila u uši, uspješno se prilagođavajući atmosferi i karakterima. Vesna Balabanić oblikovala je zgodno razigranu i živahnu pokretnu scenu, dok se u lutkama odmaknula od svoje prepoznatljivost. Posebno nam je za oko zapela simpatična Baka s izgledom groteskne ostarjele bebe. Dražen Dundović je uspješno, ali ne i nametljivo, svjetlom pratio radnju i usmjeravao pozornost gledatelja.

Zaključno, iako ne bez (velikih) grešaka, predstava "Crvenkapica", redateljski zaigrana te omotana duhovitim suvremenim ruhom, dobrodošao je pomak u poetici ZKL-a.