Napomena: kritika je izvorno objavljena 12. studenog 2015. u Vijencu, br. 566

Manje od pola godine nakon svjetske praizvedbe u berlinskom teatru Schaubühne, novi komad Yasmine Reza doživio je hrvatsku premijeru u zagrebačkom HNK-u. Prije njega na hrvatskim daskama publika je mogla vidjeti cijeli niz Rezinih tekstova, od najpoznatijeg komada Art preko Život x 3 i Razgovori poslije pokopa do Boga masakra, stoga je upoznata sa nitima koje se provlače kroz sve njezine komade, a koje možemo svesti na nekoliko osnovnih crtica: znakovit naslov, mali broj likova, komorna atmosfera, opora komika što u sebi skriva tragiku, svakidašnje situacije, „slučajni“ sukobi koji ih razbijaju i nizanjem drže aktere na okupu. Iako privlačnim sukobima drže napetost te živim dijalozima zavode glumce, te drame nisu bez slabosti, dramaturških rupa i povremenih nelogičnosti.

Bella figura s prethodnicima dijeli sve karakteristike pa tako i mane. Potonjih možda i ponešto više od ponajboljih drama Art i Bog masakra. Osnovna nit komada je tek jedan u nizu izlazaka dugogodišnjih ljubavnika – lijepe Andreje i Borisa Amettea, bogataša pred bankrotom. Kako bi izlazak ovaj put bio nešto drukčiji, Boris odlučuje izvesti Andreju na večeru u fini restoran. Ugodnu večer i nedočekanu večeru lome brojni sukobi koji osnovnu nit ispunjaju čvorovima, mijenjajući je i usmjeravajući predvidljivim smjerovima. Prvi sukob plane na parkiralištu, gdje Boris neoprezno prizna da mu je restoran predložila supruga. Ubrzo zatim, još pred restoranom, Boris zamalo pregazi svekrvu suprugine najbolje prijateljice Françoise, nakon čega se ljubavnici konačno nađu u restoranu, ali u škakljivom društvu Françoise, njezina partnera Érica i svekrve Yvonne. Nategnuto druženje stalno bombardiraju napetosti koje se razvijaju u svađe, sukobe i pucanja. No te svađe ne gradiraju postupno napetost u radnji, kako bismo možda očekivali. Umjesto toga, u jednom trenutku, zahvaljujući sumnjivim tabletama i alkoholu, no ne i dramaturškom ključanju, dolazi do pucanja i promjene odnosa.

U cijelom tom kaosu likovi izbacuju isključivo vlastite frustracije, poput Borisova skorog bankrota i neobjašnjene ljutnje na Françoise, njezinih ponovo nedefiniranih histerija i sukoba s Éricom. Dok oni koriste svađe za vlastito pražnjenje, gotovo ne slušajući jedni druge, jedinom izravnom žrtvom pokazuje se Andrea, čije se naslovno lijepo tijelopokazuje utegom koji je odvlači na dno ljubavničke kaljuže po kojemu bezizlazno gmiže zgažena ponosa.

Redatelj Boris Liješević u drami koje su najveća kvaliteta dobri dijalozi i sočni sukobi, naglasak je, razumljivo, stavio na glumce. Predstavu smještenu u velikoj pokusnoj dvorani postavio je na povišenu pozornicu, gledatelje smjestivši sa sve četiri strane i ponudivši im donji rakurs. Iz te žablje perspektive publika je imala neposredan pogled na donji vešaktera, odnosno u njihovu razotkrivenu intimu, što je bilo dramaturški vrlo zgodno, no pomalo nam je nedostajao direktan pogled u lica aktera. Dojam pokusa i dodatni izazov glumcima pojačale su didaskalije izgovarane u offu, riječima tek skicirajući prostor koji su glumci igrom, a gledatelji prepuštanjem toj igri, upisivali. Takav off dobro je funkcionirao, osim u trenutku obrata u kojemu se pomiješao s replikama Milana Pleštine te prešao u kakofoniju i repetitivnost koje su na zvučale više kao greška, nego kao osmišljeni lom.

Lana Barić bila je motor cijele predstave, lomeći Andreju od lažnog veselja i šarmantnog cinizma, do koketnosti i ranjivosti, sve omotano sugestivnom sjetom u pogledu ljubavnice koja nema pravo na javnu ljubav i koja će na koncu ostati kratkih rukava, kako u konkretnoj dramskoj situaciji, tako u životnoj svakodnevici. Također, odlično je „dijalogizirala“ s didaskalijama, nadovezujući se na njih, oživljavajući ih i pretačući u prostore i situacije. Milan Pleština bio je vrlo dobar kao Boris Amette, posebice u scenama s Lanom Barić, u kojima je njegova gluma, začinjena dozom prepoznatljive naglašenosti mimike i geste, dobro parirala njezinoj izražajnosti. Lošiji je bio u scenama s Olgom Pakalović i Dušanom Bučanom, koji su i inače bili slabije karike predstave i u čijim je scenama padala cjelina. Pakalovićeva nije uspjela dočarati nelagodu „tajnovite“ Françoise, oblikovavši je u prvom dijelu odveć distanciranom, gotovo neprisutnom, da bi je u drugom dijelu nedovoljno uvjerljivo raspustila. Dušan Bučan propustio je priliku razigrati lik Érica, čija je emocionalna udaljenost od osnovnoga zapleta to nudila. Umjesto da je podcrtao u njemu humornu notu ili ga uveo u izvedbenu naglašenost, zadržao ga je u karakternoj i izvedbenoj diskreciji i neutralnosti. Za razliku od Bučana, Ksenija Marinković nije propustila priliku poigrati se Éricovom majkom Yvonne, stvorivši duhovit lik cinične starice, tabletomanke i alkoholičarke koja brine svoje brige, a sukobe i napetosti koji se nje ne tiču lomi duhovitim upadicama savršeno nepovezanim s radnjom.

Ogoljenost povišene scene tek povremeno su razbijali ključni rekviziti poput WC-a, stola i tri stolca, odnosno fotelje (scenografija: Numen) koji su, oslobođeni širega konteksta, nudili glumcima i gledateljima prostor za upisivanje. Kostimograf Leo Kulaš naslonio se na osnovne karakteristike likova, na Andreji vrućom crnom haljinicom podcrtavši njezino tijelo i seksipil, ali i „nepripadanje“ ostatku ekipe predvođene Borisom u kontrastnom elegantnom bijelom odijelu.

Zaključno, iako zgodne redateljske ideje te odličnih rola Lane Barić i Ksenije Marinković, predstava Bella figura nije uspjela izbjeći slabe točke i prazne hodove teksta Yasmine Reza. Rezultat je dobra predstava koja je mogla biti mnogo bolja.