Napomena: kritika je izvorno objavljena 29. listopada u Vijencu, br. 565

Iako se davno upisao u red hrvatskih književnih klasika, Ivan Kušan u tom probranom društvu oduvijek pripada među mlađahne. Ne po dobi, ni zbog činjenice da se njegovi književni junaci najčešće obraćaju djeci i mladima, već zato što većina njegovih romana i dan-danas djeluje svježe i živo. Razlog tomu podjednako leži u besprijekornom i zaigranom stilu te odlično vođenu zapletu, koji se stapaju u cjelinu što lakoćom, poput vječnog mladca, odolijeva godinama. Napeti i zaigrani, Kušanovi romani idealan su temelj za stalno nova kazališna čitanja, ali i upisivanja, jer bez obzira na svježinu riječi i akcije, konteksti u kojima se odvijaju nužno se mijenjaju.

Nažalost, Miroslav Međimorec, koji potpisuje dramatizaciju i režiju, odlučio je Kušanovu "Domaću zadaću" zadržati u originalnom okviru, što je Kušana – klasika i našeg suvremenika – svelo tek na klasika. Vremena se mijenjaju, nekad ne nabolje, no kazalište ih mora osluškivati i, ako već ne predvoditi, onda barem revno pratiti.

Predstava pada već na početnoj motivaciji – odluci antagonista da ne napiše zadaću i njezinoj posrednoj posljedici – duboku razočaranju profesora što protagonist nije napisao zadaću. Pisanje domaće zadaće, naime, danas nema težine kao nekad, samim time potezi likova djeluju pomalo pretjerano. Branko Belan, najbolji đak u razredu, nakon što ne napiše zadaću, ukrade je od Ivice Novaka i tim potezom preokrene naglavačke živote cijele palete likova. Profesor Ivicu optuži da je lažac, ravnatelj se sukobi s profesorom, a Ivica pobjegne iz škole, željan osvete (u današnjem školstvu sve bi završilo minusom u imeniku i bijesom roditelja na profesora zbog preopterećenosti djece, dok bi krađa dobila težinu tek ako bi u igri umjesto zadaće bio novi iPod).

U paralelnoj kopiji glavnog događaja Brankov tata, bez razloga, proglašava Ivičina tatu lopovom te se on propije. Ta linija radnje putem se u potpunosti izgubi i gledatelji ostaju bez odgovora na otvorena pitanja. Uopće, Međimorec je u dramatizaciji vrlo složena, da ne kažemo zapetljana, Kušanova romana, pokušao unutar sedamdesetak minuta zadržati i okvir i zaplet, na kraju dobivši tek skicu i jednog i drugog. Iako razumijemo ideju zadržavanja odrasle priče, bilo bi mnogo bolje da ju je žrtvovao, čime bi dobio više vremena i prostora za osnovnu liniju radnje, koju bi mogao razigrati dijalozima. Ovako, radnja je dobrim dijelom bila ispripovijedana. Dodamo li tomu česte unutarnje monologe izgovorene u publiku, dobili smo sporu, statičnu i izlomljenu predstavu.

Loš dojam upotpunile su uglavnom loše glumačke role. Uopće, nije jasno zašto Trešnja u posljednje vrijeme naglasak stavlja na mlade još neoblikovane snage, dok su njezini najbolji glumci, poput Radovana Ruždjaka, marginalizirani. Nažalost, kazalište je u posljednjih nekoliko sezona ostalo bez odličnih glumaca poput Živka Anočića, Damira Klemenića i Rakana Rushaidata te ih nije uspjelo adekvatno zamijeniti. Krunoslav Klabučar pouzdan je i korektan, ali ne i više od toga, Hrvoje Barišić igra odveć prepoznatljivo, a Jure Radnić još nije u toj ligi.

 U prvi plan tako su gurnuti Klabučar i Radnić. Klabučar je kao Ivica Novak zadržao standardnu razinu. Bio je vrlo korektan i bez većih grešaka, no nije uspio karakterno i izvedbeno obogatiti lik. Radnić je bio neuvjerljiv kao Branko Beljak te je na više mjesta djelovao dekoncentrirano, tek izgovarajući naučeni tekst, dok mu je pogled bježao na publiku. Andrej Dojkić nije uspio ublažiti i motivirati emocionalne skokove i nemotivirane reakcije profesora Krivića. Njegova sina Rudija Mladen Vujičić oblikovao je simpatičnim smotancem, ne razvivši ga dalje. Korak prema dobrodošloj karikaturi napravio je Tvrtko Jurić kao direktor Gerić, a najbolju glumačku ulogu napravio je Radovan Ruždjak, koji je jedini uspio oblikovati karakterno prepoznatljiv, simpatičan i duhovit lik. Njegov Saša duhoviti je čudak pod čijom se krinkom pragmatičara skriva mastermind opakoga plana. Simpatičnu ulogu Rudijeva luckastog starijeg rabijatnog brata Viktora oblikovao je Matija Kačan, dok je Karla Brbić bila slatka curica Melita. Hrvoje Barišić nije napravio veliki pomak u liku Brankova oca, dok je Robert Ugrina bio možda malo odveć uvjerljiv Ivičin otac u padu. U manjim ulogama pojavili su se Ivana Bakarić, Vanda Vujanić Šušnjar, Dragana Marković Roić, Toni Šestan, Pavle Vrkljan, Filip Vidović, Tena Tadić, Ana Vučak, Matija Čigir i Luka Bulović.

Za razliku od režije i glume, scena Drage Turine, koji je kao scenograf sudjelovao u prvim zajedničkim projektima Kušana i Međimorca, bila je efektna i funkcionalna. Sastojala se od velikih paravana-zidova koji su pomicanjem i upisivanjem kredom stvarali prostore otvorene igri. Danica Dedijer kostimima se naslonila na vrijeme radnje, 1968, dok je Aleksandar Mondecar scenu velikog raspleta oblikovao treperavim svjetlom poput niza smrznutih slika nalik stop-animaciji. Dobra ideja u izvedbi nam je pomalo zasmetala, budući da su kontrasti bili odveć naglašeni i prebrzi.

Ukratko, Kušanov vrlo složen roman Miroslav Međimorec grubo je ukrotio, podrezavši mu krila zaigranosti, napetosti i suvremenosti.