Napomena: kritika je izvorno objavljena 19. listopada 2015. u Vijencu, br. 564 

U vremenu brzinskih promjena u kojemu nas svaki novi dan zaskoči novim gadgetom, društvenim problemom i vojskom mogućih rješenja, drama Gorana Stefanovića "Divlje meso", iako praizvedena prije punih 36 godina, djeluje beskrajno svježe i suvremeno. Osim što nam potvrđuje da kvaliteta ima dulji rok trajanja, ukazuje na činjenicu da su bujice svakodnevnih promjena koje nas okružuju tek površinski preljevi preko problema duboko ukorijenjenih u društva na „ovim prostorima“.

U žarištu je drame prodor neoliberalizma na Balkan, višestruko nespreman za društvene i životne promjene. U tom pasivnom okruženju u kojemu „nikome ništa ne valja, a nitko ne radi na tome da se nešto promijeni“, beskrupulozni neoliberalizam vođen krilaticom „U početku bijaše kapital“ gazi sve pred sobom, uništavajući obitelji, rušeći domove, razbijajući države. Pretvarajući mir u strašno predvorje rata („Rat će biti, opet će biti rat! / Nemoj, dosta mi je i ovakav mir“) i, kako kaže majka obitelji Marija Andrejević, „stvarajući, poput dlake u grlu, divlje meso oko sebe“. A to divlje meso nije ništa drugo nego domaća, još okrutnija i beskrupuloznija, verzija neoliberalizma koja iznutra truje vlastiti organizam.

Andrejevići su obitelj čvrsto vezana uz vlastiti dom, tradiciju, nasljedstvo i zemlju. Obiteljske spone jače su od problema u obitelji – otac Dimitrija je invalid, majka Marija osoba preko koje se sve prelama, snaha Vera ne uspijeva nastaviti obiteljsku lozu te sinovi: Simon se bori s vlastitim poslijeratnim demonima, mladi Andreja donkihotovski pokušava ispraviti sve krivine svijeta, dok se Stefan prepušta uzbudljivim neoliberalnim krivinama u lovu na kapital i karijeru. I dok oni pokušavaju održati zajedništvo, neoliberalizam na mala vrata uvlači korporacije u zajednicu, na Stefanu demonstrirajući zavodljivu silu novca i moći, koja u trenutku njegova triježnjena pokazuje strašno lice, rušeći sve pred sobom, pa tako i Andrejeviće i njihov obiteljski dom.

Redatelj sarajevske predstave Dino Mustafić smjestio je Andrejeviće oko stola kao simbola povezanosti i zajedništva. Tijekom predstave stol zajedništva sve više će potiskivati korporacijski stolovi koji će biti u funkciji razdvajanja obitelji, u zavođenju Stefana do trenutka kad će mu postati okovi, u zatvaranju Andreje i Simonovu padu u smrt (njegova priča možda je zauzela malo previše prostora, odvevši nas na kraju predstave u rukavac koji je tek zapečatio raspad obitelji). No nisu samo stolovi u predstavi simboli. Verina nemogućnost održanja trudnoće metafora je nemogućnosti da se postojeće društveno stanje održi, a raspad doma i obitelji Andrejević simbol raspada nekadašnje države i popratnoga ležernog i neodrživog socijalističkog poimanja stvarnosti. Poimanja koje ni dan-danas nije iščeznulo iz glava radnika što se još lome između želje za minimalnim radom, kakvim se zamišlja rad u bivšem sustavu, i maksimalnom zaradom, kakvu vide u kapitalizmu. I sve to dok korporacije i hladni neoliberalizam pretvaraju ljude u brojke. Krivce za takvo stanje redatelj vidi u samima ljudima, u njihovoj šutnji, što je pokazao smjestivši sve glumce na scenu, i dok igraju i dok tek pasivno promatraju i mučke prihvaćaju igru.

Ogoljevši scenu tek na stolove i pozadinsku ogradu kao simbol zatvora i zatvorenosti (scenografkinja Mirna Ler), redatelj je odmaknuo predstavu od realističnog okvira, naglasivši time same riječi. U zvučnoj pročišćenosti od likovnosti prepustio je glavnu riječ glumcima, koji su se u cjelini pokazali vrlo dobrima te uspjeli zadržati ritam igre i pozornost gledatelja cijelim tijekom predstave.

Adi Hrustemović odlično je prikazao razvoj Stefana od pomalo odbojna i arogantna ambicioznoga mladca, lomeći ga potom između korporacije i obitelji do konačnog loma i pokušaja povratka obitelji. Josip Pejaković uvjerljivo je dočarao oca obitelji slomljena tijela, ali i dalje prisutnog, iako sve tišeg, tvrdoglavog ponosa i vjere u nekad. Kroz njegovu ženu i majku obitelji Mariju Vesna Mašić uspjela je propustiti svu bol obitelji, pateći u ime svih njih, jedina od početka svjesna kamo sve to vodi. Ermin Sijamija uspio je prikazati sram, nemoć i bol Simona, koji u punoj životnoj snazi životari, odnosno konobari, dok ga njegovi vlastiti ratni demoni koče i sputavaju. Branko Ličen kao stari vlasnik tvrtke Hercog i Zijah Sokolović kao korporativni igrač Klaus vrlo su uvjerljivo pokazali razlike između nekadašnjih, gotovo očinski nastrojenih vlasnika poduzeća i današnjih, beskrupuloznih sakupljača novčanica. Njihov susret kulminirao je scenom Hercogova pada, iz koje je iznikla i nova strašna sorta šefova i njihovih potrčka – neoliberalista na balkanski način. Njihov je predstavnik u komadu Sivić, u kojemu je Slaven Vidak fino naglasio prijetvornost i okrutnost.

I ostali glumci, Aldin Omerović kao Andreja, Ejla Bavčić-Tarakčija u ulozi snahe Vere, Džana Pinjo kao koketna Hercogova kći Sara te Vedran Đekić, Merima Lepić, Sanela Pepeljak, Riad Ljutović i Raisa Bužimkić bili su dobri i uvjerljivi u svojim ulogama.

Zaključno, predstava Divlje meso vrlo je dobra scenska kritika ne samo novoga materijalnog poimanja stvarnosti nego i pasivnosti čovjeka koji samo promatra kako mu se svijet raspada, ne čineći ništa, tek rogoboreći sebi u ljutu bradu.