Zahvaljujući suradnji između Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru već se nekoliko godina hrvatski i slovenski pretplatnici voze između ova dva grada kako bi pogledali tri zagrebačke i tri mariborske predstave (dramsku, opernu i baletnu) pa je u taj program uvršten i balet Plameni Pariza skladatelja Borisa Asafjeva u koreografiji Mihaila Messerera (prema izvornoj koreografiji Vasilija Vainonena) pod ravnanjem Vjekoslava Babića u produkciji Opere i Baleta SNG Maribor (22.2.2025.).
Iako je skladatelj Boris Vladimirovič Asafjev (1884.-1949.) bio uvažen i nagrađivan predstavnik „glazbenog sovjetskog socrealizma“ (Benjamin Virc), „današnjim je ljubiteljima klasične glazbe manje priznato ili čak nepoznato ime“ (Virc). Osim na Glazbenom konzervatoriju, Asafjev je diplomirao i na Fakultetu za povijest i filozofiju (u rodnom Sankt Peterburgu), što mu je proširilo glazbene i umjetničke vidike (Virc). Za balet Plameni Pariza (uz veličanje kolektivnog duha) posegnuo je za romanom provansalskog autora Felixa Grasa (1844.-1901.) Crveni s Juga (1896.) nadahnutog Francuskom revolucijom (1789.- 1799.) na temelju kojeg su Nikolaj Volkov i Vladimr Dmitrijev napisali libreto za balet kojim je obilježena petnaesta obljetnica Oktobarske revolucije (7.11. 1932. Kazalište Kirov Lenjingrad / Marijansko kazalište Sankt Peterburg). Kako piše Claudia Sovre, Vainonenova originalna koreografija bila je u četiri čina, ali je Messerer za izvedbu 2013. u Kazalištu Mihailovski (Sankt Peterburg) preradio balet i zadržao samo tri čina (prema Vainonenovoj koreografiji iz 1947.) a takva je i ova mariborska predstava (premijera 8.11. 2024.).
Monumentalna scenografija (Oleg Molchanov, oblikovatelj svjetla Tomaž Premzl) dojmljiv je okvir zbivanjima u svakom od prizora. Prvi čin počinje u šumi gdje markiz de Beauregrad zlostavlja svoje podanike (Jeanne i njezinog oca Gasparda), no pobjegne kada začuje pjevanje revolucionara koji predvođeni Philippom hrle iz Marseillea u Pariz. A u Parizu se, u raskošnoj versajskoj kraljevoj palači, aristokracija zabavlja i pleše dok ne uđe markiz noseći trobojnicu na kojoj piše „Rat u palače, mir u kolibe“. Sluteći loš ishod u sukobu s revolucionarima, markiz zahtjeva od kralja da potpiše pismo kojim od pruskog kralja traži pomoć. Nakon odlaska kralja, glumica Mireille nevoljko prihvaća markizov poziv na ples, no za to vrijeme njen partner Antoine uspijeva pročitati kraljevo pismo, zbog čega ga markiz ubija. Mirelle donosi pismo na trg gdje se druže revolucionari i Parižani, a trg, okružen impozantnim zdanjima i dominantnim konjaničkim spomenikom, navješćuje moć puka. Ljuti zbog kraljeve izdaje, građani i revolucionari zaposjedaju palaču i mašući trobojnicama (pogiba gorljiva Therese) najavljuju novo doba (sloboda, jednakost, bratstvo) a slavlju se pridružuje zaljubljeni par Jeanne i Philippe.
Kostimografkinja Nora Romanyi težila je isticanju razlika između prirodnog puka i izvještačene aristokracije: u odjeći prvih se vide folklorni i urbani elementi obilježeni bojama francuske trobojnice (čak i kada se radi o neodređenoj plesnoj odjeći) dok druge u višeslojnim haljinama, dekorativnim uniformama i čud(oviš)nim perikama možemo slobodno nazvati „nakinđurenim“ (iako u početku šokantan, izgled odjeće se doista može razumjeti kao „sudar“ dvaju svjetova). Budući da u izvedbi nastupaju članovi mariborskog baleta i polaznici Konzervatorija za glazbu i balet Maribor, svi doista odlični plesači, zbog brojnosti neću navoditi sva imena, nego samo onih solista koji su bili presudni za ovu priču. Od početka su uključeni Jeanne i Philippe, Tetiana Svetličina i Yuya Omaki, vrhunski plesači izuzetne elegancije jednako uzbudljivi u solističkim ulogama i zajedničkim duetima. Sytze Jan Luska u ulozi „opakog“ markiza de Beauregarda plijenio je jednako plesom, glumom i izgledom, a Beatrice Bartolomei u ulozi žustre revolucionarke Therese bila je toliko upečatljiva da me je baš rastužila njezina (neminovna) smrt. Bili su vrlo uspjeli Catarina de Meneses i Christopher Thompson kao Mireille i Antoine, no i svi su ostali, bez iznimke, dali svoj obol ovom dinamičnom i šarenom baletu.
Početak Francuske revolucije je prilično bizarna tema za klasični balet i priznajem da sam bila zatečena sadržajem, nagomilanim vizualnim materijalom i relativno jednostavnom koreografijom, ali su plesači bili toliko suvereni da su me potpuno osvojili i zato se ne čudim dupkom punoj dvorani na svakoj izvedbi.