Temperamentni smo ljudi i često koristimo psovke među kojima je jedna od najčešćih ona koja povezuje majku i psa, dva bliska nam i draga bića. Pri tome imenica pas ostaje u izvornom obliku dok majka dobiva pogrdnu varijantu pa se u naslovu predstave Pas matter u režiji Tarika Filipovića i produkciji FIJI grupe u prvi mah lako previdi „t“ viška jer svi „znamo“ na što ukazuje naslov – iako je naša pretpostavka pogrešna (Centar za kulturu Histrionski dom, 27.2.2025.). Spomenuta se predstava bavi karakteristikama različitih pasmina pasa i njihovim odnosima prema ljudima, a tekst su napisali Leon Zrile, Tarik Filpović i dvojica izvođača, Faris Pinjo i Domagoj Nižić, koji se izmjenjuju (pokret Larisa Lipovac) na gotovo praznoj pozornici (kavez i klavijature – scenografija i oblikovanje svjetla Goran Prelčec) u jednostavnim kostimima (Vedrana Rapić) i uz funkcionalnu glazbu (Faris Pinjo).
Predstava počinje vučjim zavijanjem (sjena vuka se koči na sredini platna) koje ubrzo umine jer je prije 14 000 godina vuk pripitomljen u canis familiaris i od tada je vjerni čovjekov pratitelj (pomagač, zaštitnik, čuvar, prijatelj). Svaki glumac prikazuje pojedinog psa i koliko god su prikazi zabavni (čak komični), osjeća se neka pritajena tuga jer su sve te pasmine izgubile svoju iskonsku narav i „preuzele“ naučeno (česta je tvrdnja da vremenom pas i gazda počinju sličiti). Pojedina pasmina se ponaša poput ljudskog bića slične skupine, pa njemački ovčar postaje policijski pas (Rex!), vodič slijepih ne može postati nemaran, mala kujica očekuje stalnu pažnju, psi za borbu samo jedu, spavaju i ubijaju, engleskom hrtu je samo trka važna a mješanci Žući i Gari samo smišljaju razne „štoseve“.
Nisam prepoznala po kojem su kriteriju birane pasmine, ali je spektar raznolikosti bio dovoljan da su se uspjele predstaviti relevantne osobine. Posebno mi se svidjelo da su prikazani odnosi ne samo na relaciji čovjek – pas nego i među psima (svi koji šeću sa svojim četveronošcem znaju kako je ponekad naporno okončati ulični susret) jer iako smo mi, ljudi, sami sebi najvažniji, postoji cijeli svijet o kojem pojma nemamo.
Spomenula sam već kako sadržaj balansira između duhovitih opaski, promišljenih opažanja i pomalo sjetnog ozračja, što Pinjo i Nižić vrlo vješto pokazuju. I taman kada se predstava počela bližiti kraju, uz pretpostavku da će okončati pomalo vrckavo, „u ljubavi i sreći“, pozornicom odjednom odjekuje „popis“ mučenja kojima su ljudi podvrgnuli pse. I koliko god to bilo užasno slušati, mislim da je takav kraj izvrsna definicija naših vrsta: psi koji su zatočeni u svojoj pasmini, bez pogovora su spremni učiniti ono što se od njih traži, dok smo mi, njihovi kvazi prijatelji, spremni izdati ih iz puke obijesti. Ipak valja reći, da je pas mnogima jednako važan kao njihov vlastiti život – sjetimo se usamljenih starica koje su sjedile ispred skloništa za vrijeme bombardiranja jer im susjedi nisu dozvolili da uvedu psa!
Pretpostavljam da će predstava Pas matter putovati uokolo i da će autorski tim stjecati nova iskustva pa bi bila grehota ne dopunjavati predstavu novim spoznajama jer su psi i njihovi dvonošci neiscrpno vrelo događaja i osjećaja.