21. VIRKAS (21.2.-15.3.2025.) podudara se s osam desetljeća neprekidnog profesionalnog djelovanja virovitičkog kazališta (od 1945. kada je odigrana Nušićeva komedija Kijavica) iako je za Dan kazališta izabran datum 3. veljače kada su glumci 1900. u gostionici „Grčić“ izveli šalu Sluge muzikanti pa već dvadeset godina Virovitički kazališni susreti počinju u veljači. Kazališni susreti uvijek su počinjali premijerom matičnog kazališta a ovaj puta je za tu zgodu izabrana drama Pir malograđana Bertolta Brechta u režiji Franke Perković.
Njemački dramatičar i kazališni reformator Bertolt Brecht (1898.- 1956.) ostavio je za sobom brojne drame u kojima se obračunava s neprihvatljivim društvenim pojavama što je vidljivo i u mladalačkoj jednočinki Pir malograđana (1919.). Za dugačkim stolom večeraju mladenci i njihovi bližnji (rodbina i prijatelji), ali se umjesto prijateljskog ozračja postupno javlja netrpeljivost, a ova pomalo prelazi u izrugivanje. Naime, mladoženja je vrlo ponosan što je sam uspio izraditi namještaj (uključivo i ljepilo) i time stvorio vlastito domaćinstvo (mada mu je tast ponudio obiteljski namještaj kao simbol tradicije), ali se ubrzo pokaže da namještaj nije baš čvrst: otpadaju rukohvati, nasloni i noge stolica, ormar se ne može otključati, a na kraju i stol popusti… Okupljeni na piru nedvojbeno uživaju u raspadu namještaja, a kada se obznani da je nevjesta trudna, gube se svi preduvjeti za svečanu večeru i gosti se razilaze – mladi par napokon može jedno drugome oprostiti grubosti za vrijeme večere (njezin neobuzdani ples ili prostačku pjesmicu njegovog prijatelja) i predano se ljubi na nakošenoj plohi masivnog stola.
Scenograf Krešimir Tomac se doista morao jako potruditi da namještaj padne u pravom trenutku (što mu je odlično uspjelo), a brojne stolice povješane iznad pozornice su, uz vješto usmjereno svjetlo (Domagoj Garaj), iznjedrile ideju o namještaju koji zapravo ne služi svrsi. Kostimi Marite Ćopo i glazba Stanka Kovačića uz scenski pokret Pravdana Devlahovića omogućili su glumcima dobar okvir za njihovu igru. Jer, upravo su glumci ovoj kratkoj predstavi (bez dodavanja teksta) dali ono po čemu je se može pamtiti.
Niti jedan lik nema imena već je opisan svojom „funkcijom“ pa su netom vjenčani par igrali Sara Lustig i Goran Vučko i dok je ona sva u pokretu (pleše s njegovim prijateljem, a ne s njim), on svoje nezadovoljstvo prikazuje ledenim izrazom lica: ne bih rado da me itko ikada tako gleda! Po načelu „manje je više“, Vučko u svakoj sceni balansira između agresije (osjećaja koji gaji prema gostima koji ismijavaju njegov trud) i pristojnosti (naučenog građanskog ponašanja) pa se to ne mijenja ni kada nasrne na svojeg prijatelja (Mladen Kovačić). Draško Zidar u ulozi nevjestinog oca tipičan je pater familias koji zna sve najbolje i ogorčen je kada mu proturječe pa iako ga kći nastoji omesti u pričanju priča, on ne odustaje (iako svima ide na živce) pri čemu je Zidar nenadmašan. Njegova protuteža je mladoženjina majka koju Snježana Lančić izvrsno prikazuje mrgodnim licem i s malo riječi (i kada kori sina, jasno je da se prijekori odnose na sve druge), a njeno donošenje hrane je gotovo „borbeno“. Goran Koši i Vlasta Golub nude primjer bračnog para čija je netrpeljivost došla do ruba, dok su mladić (Silvijo Švast) i nevjestina sestra (Iva Slavić) mladi ljudi koji tek otkrivaju zamke društvenih odnosa.
Početna scena u kojoj svi za stolom hvataju (bezuspješno) muhu duhovit je pokazatelj praznine okupljenog društva: iako se svi međusobno poznaju, nemaju „pametnijeg“ posla od hvatanja muhe... U zadnjoj sceni nevjesta i mladoženja napokon ostaju sami i dugo se ljube na nakrivljenom stolu i time odugovlače kraj predstave za što ne vidim razloga: njihov prvi poljubac jasno poručuje o čemu se radi.
Brechtova jednočinka Pir malograđana kratka je i možda se zato nameće sporiji tempo, ali meni se čini da je ona, ovakva dinamična i pomalo „šašava“, dobar odabir za ovo sadašnje, „nestrpljivo“ vrijeme i sigurna sam da u virovitičkom kazalištu nikome ne bi smetalo da se malo brže igra.