Na programu agilnog zagrebačkog kazališta Teatra &TD u kojem se, zbog „razbucane“ Velike dvorane, u zadnje vrijeme igraju komorne predstave, našla su se u studenom 2024. dva nova autorska projekta: Frutti di mare (Polukružna dvorana, 6.11.) i Mamina kći vuk ( MM centar, 28.11. 2024.).
Glumica Ivana Krizmanić (tekst i izvedba) i dramaturginja Nikolina Rafaj (režija i dramaturgija) nostalgična su mladenačka sjećanja protagonistice (osamdesetih godina prošlog stoljeća) vezale uz njezin odlazak na more, pri čemu se tu ne radi samo o promjeni okoline (i okoliša), nego o „radikalnom“ činu nakon kojeg će sve biti vidno bolje, jer svi znamo da na moru zacjeljuju rane, zdravi duša i bistre se misli. Formativne godine Ivane Krizmanić (1976.) podudaraju se s odabranim desetljećem pa se u tekstu Frutti di mare prepliću osobna vizura i „kolektivno sjećanje“. Izvedba počinje telefonskim razgovorima, nakon čeka svjedočimo unutarnjim monolozima, proizvoljnim i neurednim asocijacijama koje ničemu ne vode: nije jasan ni izbor ni raspored epizoda jer čak i kada „vrludaju“, na naše misli utječu faktori poput karaktera, iskustva i svjetonazora. Mada je, meni osobno, predstava djelovala konfuzno, ima dopadljivih scena (scenski pokret Ema Crnić, kostim Ivana Krizmanić, glazba Damir Šimunović) , ali istinska kvaliteta ove predstave je „nepodnošljiva lakoća“ glume kojom Ivana Krizmanić dočarava široku paletu emocija i stanja.
Termin „bajke za malu djecu“ obično cilja na priče koje se bave, poput bajki, nevjerojatnim zbivanjima ili sretnim završecima, ali analitičari raznih struka (književni teoretičari, psihijatri, psiholozi, seksolozi i slično) u bajkama nalaze prikrivene prijetnje, izravne okrutnosti, socijalno i obiteljsko nasilja ili seksualne aluzije. Te komponente mališani ne prepoznaju, nego prate priču u kojoj će, bez obzira na „strahote“, naposljetku sve biti sređeno (negoduju kada vuk ne pojede baku s izlikom da je biljojed!). Posegnuvši za motivima iz poznatih i manje poznatih bajki, glumica i pjevačica Maja Posavec i dramaturginja Nikolina Rafaj povezale su likove i pojedine epizode (uz pjevanje) dobivši, zahvaljujući drugačijem očištu, neočekivanu fabulu na što ukazuje i naslov Mamina kći vuk.
Ono što površno nazivamo „ženskim“ odlikama kao što su brižnost, strepnja i dobrohotnost ovdje su praćene antipodima što izaziva čuđenje, ali i smiješak posebno zato što je uronjeno u nestvarnost (scenografija i video projekcije Julia Stura, kostimi Ana Paulić, oblikovatelj rasvjete i zvuka Filip Pacak, glazba Maja Posavec). Iako su Maja Posavec, Tanja Smoje i Rok Juričić prelazili iz lika u lik, njihove sam interpretacije doživljavala kao da je svaki od likova sastavni dio njihove ličnosti… Posebno me razdragala scena u kojoj Tanja Smoje u ulozi zlatne ribice čeka da čuje treću želju jer se ne može vratiti u more dok je ne ispuni, ali kako to predugo traje, ona uz psovku izdahne (krasan primjer da se iz svake uloge može napraviti nešto čudesno).
Namjerno nisam prepričavala sadržaj ovih dviju predstava jer mi se čini da je važniji dojam koji za sobom ostavljaju a to su u oba slučaja uzbudljivi glumački tragovi.