Ne znam može li se izreka „nikada nije kasno“ primijeniti na sve veći broj kazališnih predstava za djecu i mlade u kojima se opisuje, analizira, upozorava i „podučava“ o šteti koju izazva boravak na društvenim mrežama kada se u nju uključe razni  zlonamjerni pojedinci?! Ili oni koji se zabavljaju na tuđi račun kako bi stekli odobravanje „sljedbenika“ i tako snažili taštinu i hranili ego? Ili oni koji, često nesvjesni posljedica, idu do ruba s kojeg više nema natrag? Internet nije opasan, dapače važan je pri protoku informacija, ali samo ukoliko je svojem korisniku sluga, a ne gospodar.

 Znakovita rečenica „Uključiti mozak – isključiti mobitel“ izgovorena u  predstavi Game over Igora Weidlicha u režiji Tihane Strmečki (B GLAD produkcija) koju su na sceni MD Lisinski izveli Mateja Majerle i Jura Ruža (21.11.2024.) mogla bi postati krilatica naraštaju kojem su društvene mreže jače i važnije  od  stvarnosti. Predstava je nastala na poticaj Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu u sklopu novog  projekta „Osvijesti – reagiraj – (e)nasilje ne ignoriraj“ i namijenjena je mladoj publici (mahom srednjoškolcima).

Scenografija (Josip Vrbanić) se sastoji od vratnica  („portala“)  koje označavaju uporabu mobitela odnosno društvenih mreža (snap, tik tok). Glavna tema predstave je sexting (slanje slika i verbalnih poruka seksualnog sadržaja) koji postupno prerasta u sextortion (ucjena na temelju dobivenog seksualnog sadrža- ja). Ukratko, Dominik zaslonskog imena Snajper (Jura Ruža) srednjoškolac je kojem je autoritaran otac nametnuo određene kriterije („Ili si prvi ili bolje da te nema“) pa se on, na očevom tragu, upušta u sve smjelije nepodopštine („Zgazi ili će te drugi zgaziti“) u čemu ga bodri prijatelj (Ljiga). Snajperova sestra se potpuno suprotno ponaša, što bi se moglo možda protumačiti različitim odgojnim pristupom. Nevolje počinju kada se uvrijeđeni Snajper odlučuje osvetiti Maji pa nagovori Luku da, koristeći ženski profil, pozove Maju u ZOO. Tamo se njoj desi nezgoda koju Snajper snimi i proširi mrežom (snap, tik tok) pa Maju svi ismijavaju što nju jako pogađa. U međuvremenu se Snajper počinje dopisivati s djevojkom koju nagovara da mu pošalje fotografiju u grudnjaku. Ona se nećka, no kada ipak pristane, njegovi zahtjevi postaju opsceni: uz njenu razgolićenu fotografiju sada želi fotografiju lica, jer će inače prijašnje fotografije proširiti mrežom. Tako je simpatično dopisivanje (rekli bismo flert) preraslo u iznudu koju prekida djevojčina prijava (red button je aplikacija hrvatske policije namijenjena prijavljivanju nezakonitih internetskih sadržaja). Snajpera šokira otkriće djevojčinog identiteta i osim što uviđa da dopisivanje nije uvijek bezazleno, shvaća da je važno „stati na vrijeme“.

Jura Ruža dosljedno i energično oblikuje mladića u čijem se nastupima očituje samouvjerenost kao posljedica želje da udovolji očevim očekivanjima, dok samodopadnu Sandru dočarava raspuštenom kosom i lelujavim hodom. Budući da su ženski karakteri prilično slično uobličeni, Mateja Majerle ih ostavlja na istoj razini (glavni adut su frizure), ali je podmuklog  provokatora Ljigu prikazala vrlo uvjerljivo. Ovakve bi predstave trebala zajedno gledati mlada i odrasla publika, jer prvi poznaju tehnikalije (žargon, vrste internetskih  društvenih mreža), ali ne slute sve moguće posljedice njihove uporabe, dok drugi uče o internetskoj komunikaciji ali jasno vide (na temelju iskustva) kamo vodi.

U Zagrebačkom kazalištu lutaka nastavljaju s podučavanjima (nakon priča s medom Đurom) onih najmlađih (3+) pa je red došao na internet, točnije video igrice. Predstava Plavi jež u režiji Petre Mrduljaš nastala je prema slikovnici autorice Ane Tonković i ilustratorice Nede Vuković, a bavi se ucjenom u virtualnom svijetu (21.11.2024.). Vjeverica Mirjana alias  „Čudo prirode“ (Filip Lugarić) svakog dana igra igricu „Plavi jež“ (neka su djeca do kraja predstave čekala da se pojavi plavi jež jer je uvod pomalo zbrkan) i ježu za hranu prikuplja (digitalne) jabuke. Lijeni, debeli  hrčak Stanislav alias Turbo Megahek (Jadran Grubišić) odlučuje ukrasti njene jabuke, sve igrače okrenuti protiv Mirjane (jer je ona tobože zli virus) i onda je ucijeniti: „Ako želiš da tvoj jež preživi, donijet ćeš mi bombone, lizalice i krafne! S pekmezom! I čokoladom! Ne doneseš li sve to sutra u podne, oprosti se sa svojim ježom! Zaboravi plavog ježa! Zauvijek!“. Mirjana je očajna jer joj nitko ne želi pomoći, a njezin prijatelj Zeko Fleka alias Flex (Ivan Simon) je tek počeo igrati i nema dosta jabuka. No, ima baku Nevenku (Andrea Baković) koja je smislila plan kako zaskočiti i posramiti hrčka i on se obećao popraviti.

Ilustratorica Neda Vuković je kreatorica lutaka i one su doista dražesne, ali nespretne za „oživljavanje“ (poput plišanih zoomorfnih lutaka u dućanu): zečevima, baki i Fleki mogu se pomicati uši, hrčak može otvarati usta (da pojede slatkiše) i to bi bilo sve (u doba vrhunske tehnologije pri kreaciji lutaka). Koliko god se talentirani, još uvijek ambiciozni novi članovi ansambla Simon i Lugarić (sjajan u  glasovnim varijacijama) trudili, nije išlo jer nije imalo što ići (probala sam sa sličnim susjedinim medom). Scenografija je bila u skladu s temom (Ana Sekulić, oblikovatelj svjetla Dražen Dundović), glazba (Nenad Brkić) je zvučala glasno i divlje, a završna pjesma nije bila nužna (osim da se djeci na kraju predstave maše). Jer kada se već želi ove najmanje podučiti pravilima internetske zaštite („Znate li kome se trebate obratiti ako vas netko ucjenjuje preko poruka u igrici? Ili vam piše ružne riječi? Ili postavlja pitanja o tome gdje stanujete i gdje idete u školu? Morate se obratiti odrasloj osobi“), onda bi pristup tehnološki mogao biti suvremeniji: nisam nesklona ljupkim lutkama, ali bih voljela da su ove malo gipkije. Možda bi se valjalo negdje  informirati o raznim postojećim mogućnostima pri izradi lutaka i primijeniti stečene spoznaje…

Vjerojatno su me „iskvarile“ kvalitetne lutkarske predstave na nacionalnim i međunarodnim festivalima kazališta lutaka u blizini (pretpostavljam da je PIF u Zagrebu donekle dostupan lutkarima u ZKL-u) pa se ne mogu miriti s ponuđenim. Prilično je znakovito da u ovom kazalištu ne režiraju redatelji sa znanjem o lutkarskim vještinama i mogućnostima koje pružaju lutke (alias lutkarski redatelji).