Kako predstava Hajduci redateljice Olje Đorđević u Pozorištu mladih Novi Sad, inspirirana istoimenim Nušićevim romanom, adresira problem vršnjačkog nasilja u višim razredima osnovne škole i školskom sistemu generalno, na početku ćemo se osvrnuti na drame i filmove koji se fokusiraju na temu tinejdžerskog besa, nasilja, osjećaja besciljnosti, ispraznosti i izgubljenosti.

Tinejdžeri kao dramski junaci u povijest dramske umjetnosti upisuju se nakon klasicizma kada se prerasta ideja da je dijete zapravo odrastao čovjek u malom. Godine 1890. Frank Wedekind u drami Buđenje proljeća stvara karaktere pubertetskog doba koji nalikuju današnjim stereotipnim tinejdžerima. Ponovni interes za ovu demografsku grupu javlja se u doba konzervativne ideologije tzv. tačerizma 1970-ih i 1980-ih u Velikoj Britaniji za vreme Margareth Thatcher. Nigel Williams napisao je kultnu dramu Klasni neprijatelj, a nastaju i filmovi Paklena naranča, Jutarnji klub (The Breakfast Club), Slobodan dan Ferrisa Buellera (Ferris Bueller’s Day Off)… Tih desetljeća izvedena je i Draga Jelena Sergejevna Ljudmile Razumovski slične tematike. Osim zbunjenosti učenika, agresije, potrebe za (auto)destrukcijom i odsustva empatije, nabrojane drame i filmove povezuje i suštinska nezainteresiranost autoriteta (roditelja, profesora, socijalnih radnika i drugih reprezenata sistema) za mlade. Samo da se netko dovoljno posvetio, tinejdžeri bi imali šanse izvući se sa margine društva. Kako bi Cobra u Klasnom neprijatelju izgovorio, gotovo kao molitvu: „Netko će ući na ona vrata. Radi nas. /.../ Možda nam dođe netko s toliko znanja da nećemo moći sve ni primiti. /.../ Steći ćemo mi to znanje. I to baš koliko nam i treba.“

Predstava Hajduci djelimice se oslanja na ovu tradiciju. Tu je grupa problematičnih učenika, bezidejna omladina koju krasi naivni nihilizam. Tu je i kaznena nastava na kojoj su primorani da ostanu. Dok je u Jutarnjem klubu kazna da napišu esej o sebi, u Klasnom neprijatelju da sjede sami u učionici, u Hajducima su kažnjeni kulturom. Direktorica škole u sprezi sa ministarstvom odlučuje đake preodgojiti i oplemeniti dramskim stvaralaštvom, a da njihovo pomirenje proistekne iz kolektivnog rada. Đaci osmaši bi trebali izvesti predstavu po Nušićevim Hajducima. U novooformljenu dramsku sekciju uključena je grupa nasilnika (Slobodan Ninković, Ivan Đurić, Marija Radovanov, Aleksandar Milković, Aleksa Ilić, Uroš Lazović) i žrtva vršnjačkog nasilja (Saša Latinović). O razlozima bijesa nasilnika ne znamo ništa. Oni su jednostavno loši momci (i djevojka). Podrazumijeva se da ih je iskvarilo društvo (u najširem i najasptraktnijem značenju te riječi). Ako bismo razumjeli zbog čega su takvi kakvi jesu, možda bi se nešto moglo promijeniti, ako bi oni razumjeli šta ih čini agresivnim, možda ne bi više imali razloga za to. Propuštena je prilika za njihovu međusobnu diferencijaciju, za stvaranje karaktera svakom liku, za motivaciju delikventskog ponašanja. Zašto ih je šestoro ako su svi isti? Jasno je da predstava slijedi stereotip da su tinejdžeri neautentični i da je u tom uzrastu najvažnije biti dio grupe, ali dodavanje obiteljske pozadine ili sitna naznaka karaktera ne bi narušila tu ideju. Dobar primjer je lik vođe bande, sportaš (Aleksandar Milković) čiju pretjerano ambicioznu, samodopadljivu, osornu i zaštitnu majku (Jelica Gligorin) vidimo. Uvidom u karakter njegove majke i razumijevanjem njihovog odnosa, on za publiku postaje lik, umjesto simbola.

Nestašluci Nušićevih junaka dobro su kontrahirani sa sadašnjim đacima i nasiljem koje čine. Povlači se fina paralela između dva vremena iz koje, osim očiglednih zaključaka o promjeni vrijednosti, može proisteći misao da je prestupništvo i neposlušnost mladih oduvijek postojalo i da se može nadići u svakom vremenu. Ovo je ohrabrujuća ideja! Najslabiji dramaturški element je razvoj priče. Dvije trećine predstave ponavljaju se scene istog značenja – đaci divljaju, a Razrednica je zgrožena. Primera dobrog ponašanja nema (Stanko, žrtva nasilja drži se po strani), grupica izmišlja sve kreativnije prestupe, a Razrednica je šokirana i pokušava utjecati na njih. Promjena u odnosu nasilnici-žrtva događa se u dva navrata. Stanko i vođa bande mire se potaknuti scenom iz školske predstave. Obrat situacije se drugi put događa kad grupica podmetne Stanku izmet umjesto rekvizita, ukazujući da pomirenje ipak nije bilo iskreno i trajno. Ove dvije scene, gledano dramaturški, najuzbudljivije su, ali sugeriraju da stvaranje predstave, ipak, nije učinilo đake boljim ljudima.

Najveća vrijednost Hajduka i najveći izvor radosti kod osnovaca u publici upotreba je slenga. Junaci koriste suvremen sleng koji se temelji na YouTube videima i video igrama. Na odmoru oni jedu i piju grickalice i pića koja su trenutno popularna. Prepoznavanje jezika i navika likova na sceni dovodilo je ciljnu grupu predstava do euforije. Sve vrijeme su se hihotali uočavajući sličnost svojih prijatelja s likovima na sceni. Učenik šestog razreda tokom izvedbe nije odolio naglas prokomentirati svom prijatelju da nije znao da u kazalištu govore isto kao što oni govore u školi. Istraživanje svoje publike, suradnja s njima u toku procesa, najbolji je put za stvaranje predstave za djecu i mlade. Hajduci su prilagođeni senzibilitetu publike, ali je, čini se, na tom putu žrtvovana složenost priče.

U svijetu Hajduka nažalost nema posljedica i odgovornosti. Razrednica do kraja daje otkaz nemoćna da dopre do đaka, Direktorica škole vođu bande premješta u drugu školu. Grupa huligana osjeća se posramljeno (kao i nekoliko puta prije toga) i odlučuje završiti posljednju scenu školske predstave. Metapredstava završava Nušićevim riječima o osudi neodgojene djece i želji da budu bolji ljudi. Kako su delikventi nekoliko puta prije toga pogazili svoju riječ (npr. u sceni kada su u „igri“ skinuli Razrednici suknju pa se na kratko posramili, ali ubrzo nastavili sa svojim bahatim ponašanjem ili kada su se pomirili sa Stankom), sumnjam da možemo poverovati da će ovaj put zaista promijeniti svoje ponašanje.

 Probe dramske sekcije smještene su u dvoranu za tjelesni (scenografkinja Marija Kalabić) što je izuzetno funkcionalno rješenje i pomaže da brzo i lako uplovimo u školski svijet. Muziku je komponirala Irena Popović Dragović i upotrijebljena je kao svojevrsni jingle, tranzicija između scena koja označava protok vremena. Odlično je korespondirala s atmosferom predstave, aludirala na aktualnu glazbu, ali je imala potrebnu originalnost.

Glumica Slavica Vučetić u ulozi Razrednice odlično meandrira kroz situacije gdje gubi i ponovo dobiva osjećaj kontrole nad razredom. Vučetić sugestivno i izuzetno ekspresivno stvara lik nastavnice. Njen lik od scene do scene prolazi kroz nekoliko mikropromjena (blaga je, strpljiva, ljuta, puna razumijevanja...) i jedina je koja od početka do kraja doživljava promjenu karaktera – od servilnosti do samopouzdanog suprotstavljanja direktorici škole. Neda Danilović kao Direktorica i Jelica Gligorin kao majka huligana igraju pripadnice privilegirane, više klase koje, čini se, svoju moć temelje na osobnim kontaktima i novcu. Obje glumice uspjele su izbjeći karikaturalnost i poigrati se stereotipima. Saša Latinović u ulozi žrtve nasilja, pristojnog i odličnog učenika, i Marija Radovanov, iako govore sleng, posebno se izdvajaju sjajnom artikulacijom. Razumljivo je da bi glumci u ulogama delikvenata trebali, osim jezika, oponašati i način govora tinejdžera, ali u pojedinim scenama replike su bile nerazumljive. Vjerujem da će glumci tokom daljih igranja pronaći mjeru u oponašanju tinejdžera i jasnoće. Također, casting za đake uključivao je glumce šireg spektra godina. Ukoliko razlozi nisu produkcijski, promakla je namjera tog postupka. Redateljica Olja Đorđević pokazala je veliku umješnost u postavci brzih, eksplozivnih, vodviljskih scena.

Dominantan utisak kraja predstave je osjećaj bespomoćnosti. Ako je neko žrtva vršnjačkog nasilja, nitko mu ne može pomoći. Ako je neko maloljetni delikvent, neće odgovarati za svoje postupke, a najgore što mu se može dogoditi je da bude prebačen u drugu školu. Ako je neko direktor škole, problem vršnjačkog nasilja će riješiti tako što će problematično dijete prebaciti nekome drugom. Ako je neko posvećen nastavnik, energija koja ulaže u oplemenjivanje djece, uzaludna je jer neće napraviti promjenu. Ako neko svjedoči nasilju u školi i ode u kazalište koje problematizira njegovu svakodnevicu, vidjet će još jednom, kao i u realnosti, da ne postoji rješenje. Istina, prije toga će se vjerojatno zabaviti.