Napomena: kritika je nastala u sklopu projekta „Ekskurzija“ te je izvorno objavljena na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa
Središnji slovenski kazališni festival, Festival Borštnikovo srečanje počeo je 1966. u Mariboru kao Tjedan slovenskih kazališta, ali se već od 1970. naziva prema prvom slovenskom profesionalnom glumcu i redatelju Ignaciju (Ignjatu) Borštniku (1858–1919), koji je bio iznimno važan i za hrvatsko glumište jer je u sezoni 1894/1895., na poziv intendanta Stjepana Miletića, došao u HNK u Zagrebu i tu ostao do 1918. odigravši 268 uloga. Selektor predstava za natjecateljski program 59. Festivala Borštnikovo srečanje (od 3. do 16. lipnja 2024.) Blaž Lukan je, prema vlastitim riječima, pogledao približno 100 uprizorenja i odabrao 12, a prva je na programu bila predstava Spolni odgoj II grupe autorica u režiji Tjaše Črnigoj i produkciji Nove pošte (Maska Ljubljana, Slovensko mladinsko gledališče) i Mesto žensk (SNG, 8. lipnja).
Sklonost slovenskih redatelja višesatnim predstavama kod gledatelja više ne izaziva (očekivanu ) bojazan, s obzirom na to da se u izvedbama kombiniraju „mirni i nemirni” elementi (malo se sjedi, malo se hoda, malo se jede i pije), no to je samo vanjska manifestacija jer za takve postupke redatelji imaju „opipljivo” opravdanje: priče su interesantne, glumci odlični, situacije nove (mora se paziti kuda se hoda i „vrebati” dobru poziciju u gledalištu). Predstava Spolni odgoj II traje gotovo šest sati i sastoji se od pet predavanja-performansa (nastalih u sezoni 2022/2023) o, lapidarno rečeno, „seksualnom užitku žena”; iako se svaki dio može izvesti neovisno o ostalima, draž leži upravo u nizanju različitih pristupa i sagledavanju jedne i dalje tabuizirane teme. Neustrašena najavom trajanja i oboružana dobrim iskustvom (zahvaljujući dokumentarnoj predstavi Bakice Tjaše Črnigoj i riječkog Kolektiva Igralke) prepustila sam se istrazi o ženskom pravu na „seksualni užitak kao temeljnom pravu u okviru prava čovjeka” i pri tome sam obišla nemali broj, publici nedostupnih prostora Slovenskog narodnog gledališča Maribor do kojih se dolazi kroz stražnji (službeni) ulaz i u kojima bih se lako zagubila bez vodstva.
Kontra obveze – razmazivanje lubrikanta
U svakoj od izvedbi ne nastupaju uvijek sve izvođačice, ali one, kao i autorice vizualnih i zvučnih komponenti, sudjeluju u cjelini pa radi jednostavnosti, na jednom mjestu, ispisujem cijeli autorski tim: redateljica Tjaša Črnigoj, izvođačice Lina Akif, Sendi Bakotić, Nika Rozman i Vanda Velagić, scenografkinje Barbara Kapelj, Tijana Todorović (ujedno kostimografkinja) i Lene Lekše (sve su ujedno dizajnerice svjetla) te autorica glazbe i pjevačica Tea Vidmar. Učinit ću nepravdu i preskočit ću imena montažera zvuka, dizajnera svjetla i onih koji su „posudili” glasove, ali bi bilo neoprostivo ne spomenuti snimateljicu i montažerku videa Hanu Vodeb te savjetnice Gabrijelu Simetinger, Maju Vehar i Alju Lobnik.
Možda bi bilo pretjerano navesti baš svaki prostor kroz koji smo prošli nakon što smo napustili parkiralište iza kazališne zgrade jer je to bilo doslovce od tavana do podruma, od ugodnog potkrovlja do nelagodnog skloništa, istovremeno zanimljivo i zahtjevno (čak i radosno zahvaljujući obroku ispred Kazališne kavane).
U prvom dijelu nazvanom „Dijagnoza” razbija se uvriježena tvrdnja da je penetracija penisa u vaginu jedini „pravi spolni odnos”, tim više što prema istraživanju liječnice spolne medicine dr. Simetinger čak 40 % žena trpi bol pri odnosu (vaginizam). Dok slušamo ženske ispovijedi, gledamo kako Nika Rozman izlijeva i potom marljivo razmazuje lubrikant po plohi preko koje se potom veselo skliže ilustrirajući zadanu temu. Projekcije uvećanih ženskih organa mogu kod dijela publike buditi nelagodu, ali prije zbog toga što „vlasnice” nisu navikle na razgovor o svojim spolnim tegobama niti su uvijek spremne tražiti savjet jer su odgojem „uvučene” u takozvani tradicionalni (muški) pristup seksu pa ga smatraju gotovo vrstom obveze bez obzira na to uživaju li u njemu ili ne.
Hendikepi u seksu i seks kao hendikep
Prošetavši balkonom iznad Kazinske dvorane (uz nenadmašan Vidmaričin pjev), uputile smo se u prostor drugog predavanja nazvanog „Consentire” (slaganje, privola), u kojem mlade žene iznose svoja iskustva vezana uz privolu na seks i kako odrediti granice između dobrovoljnog i prisilnog seksa (dok se Rozman sada „zabavlja” valjajući se po rasutoj zemlji).
U prostor prozvan „tamna soba” smještena je treća izvedba nazvana „Sposobnost”, koja ispovijedima četiriju hendikepiranih žena ispituje njihove mogućnosti na području spolnog života i upravo zato što društvo prilično olako „zanemaruje” potrebe i želje svih onih koji nisu lijepi, zdravi i mladi (i starost je u tom kontekstu određeni hendikep) ovaj je dio neobično dojmljiv: uz glasovne bravure Tee Vidmar i uvjerljivu Linu Akif postajemo svjesni vlastite neosjetljivosti za one najkrhkije u našoj sredini. Biti u kolicima, zatočena u nepokretnom ili na neki drugi način hendikepiranom tijelu (Elena Peačarić „Tako lepa pa invalid”) ne znači izostanak žudnje, spolne želje kojoj se ne bi moglo udovoljiti. Duhovitim opažanjima i sugestijama, uvijek svjesni da situacija zbog složenosti traži promišljeni pristup (hendikepirane žene su dvostruko diskriminirane: zbog spola i zbog invalidnosti), odjednom smo „gurnuti” u poziciju da počinjemo misliti o onima oko nas koji nisu imali sreću da su bez tjelesnih poteškoća i kojima su neke obične stvari teško dostupne. Dokumentarni pristup, imena i mjesta daju nužnu autentičnost (ovaj put kazalište nije metafora života, nego život sam), a pripovijedanje koje promatrače ne opterećuje utezima krivnje daje izvedbi aureolu posebnosti.
Četvrti dio naslovljen „Igre” znatiželjnicima je vjerojatno vrlo informativan jer se bavi seksualnim pomagalima i erotskim igrama, što Lina Akif odjevena u baroknu varijantu (bijela perika i nabrana haljina) vrlo sugestivno opisuje (i pokazuje), tako da su pobrojene (pretpostavljam) sve varijante, gotovo kao u nekoj enciklopediji.
Nakon što su nas performerice nakratko izvele na zrak, opet smo se vratili u „utrobu” kazališne zgrade, prvo u podrum, a potom u sklonište, što su bili prikladni ambijenti jer se zadnji, peti performans pod imenom „Borba” bavi abortusom i kontracepcijom. Budući da muž „traži svoja prava”, žene su bile prisiljene neželjenu trudnoću rješavati priručnim metodama, opasnim po zdravlje, nerijetko i po život. Sendi Bakotić i Vanda Velagić na informativan i neočekivano zabavan način iznose povijest kontracepcije od početka i nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, za čiji napredak iznimne zasluge imaju Vida Tomšič i njezin suprug, liječnik Franc Novak. Pokušavajući smanjiti broj abortusa (bili su kazneno djelo) i osigurati ženi pravo na željenu trudnoću (jer „muž ne želi staviti kapu na pimpek”), trude se žene poučiti zaštiti od trudnoće. Poznata tvornica guma Sava Kranj proizvodila je dijafragme, no ni u kakvim muzejskim fundusima nije bila pohranjena, pa da bi je za potrebe predstave mogle pokazati, autorice su tragale poput pravih detektivki. I – uspjele su naći, doduše ne autentični primjerak, nego odgovarajuću repliku. Zahvaljujući upornosti i stručnosti bračnog para Tomšič–Novak, ostvarilo se u Jugoslaviji pravo na spolni odgoj, na besplatnu kontracepciju i na kontrolirani abortus (1974. u Ustav ulazi pravo na planiranje obitelji), a kako bi se uputilo na jedinstvo projekta na razini cijele zemlje, Bakotić i Velagić odjednom počinju govoriti hrvatski. Pola stoljeća poslije u Hrvatskoj se liječnici pozivaju na priziv savjesti, a oni drugi naplaćuju abortus i hormonske terapije…
Nagrade Spolnom odgoju II i Anđelima u Americi
Budući da je predstava Spolni odgoj II mišljena kao poučna, ali ne i „tupadžijska”, autorski tim je nakon završetka predstave razgovarao s publikom (na istom parkiralištu na kojem smo se skupili uoči početka) i na pitanje o prostorima izvedbe (u svakom su gradu na raspolaganju drugačiji prostori pa svaki put valja predstavu prilagoditi) Tjaša Črnigoj duhovito je odvratila da je izabran prostor koji je sakriven od publike jer je i spolni odgoj mnogima sakriven.
Društvo kazališnih kritičara i teatrologa Slovenije proglasilo je predstavu Spolni odgoj II najboljom predstavom u 2023, dok je žiri 59. Borštnikovog srečanja (Gregor Butala, Darko Lukić, Nikita Milivojević, Natasha Tripney, Barbara Zemljič) nagradio cijeli kolektiv Posebnom nagradom za „društvenu odgovornost i izvedbeni aktivizam”.
Isti je žiri Velikom Borštnikovom nagradom za najbolju predstavu nagradio dvodijelnu (Pred pragom tisućljeća i Perestrojka) dramu Tonyja Kushnera Anđeli u Americi u režiji Nine Rajić Kranjac i produkciji Slovenskog mladinskog gledališča, Ljubljana (SNG i okoliš, 10. lipnja).
Američki dramatičar Tony Kushner (1956) za dramu čiji je puni naslov Anđeli u Americi – gay fantazija o nacionalnim temama (1991) nagrađen je uglednim nagradama (Pulitzer, Tony), a da su zbivanja u Americi u doba vladavine predsjednika Reagana (osamdesete godine prošlog stoljeća) i danas relevantna, pokazuju uprizorenja drame prošle godine u razmaku od pet mjeseci u dva ljubljanska kazališta: u Mini teatru u režiji Ivice Buljana i u SMG-u u režiji Nine Rajić Kranjac (Lukan ih je obje uvrstio u program 59. Borštnika, ali pogledala sam samo tu nagrađenu). Predstava traje šest sati (zaštitni znak Janežičevih suradnica!) i premda zvuči kao floskula, doista „proleti u trenu”, ne samo zato jer smo se premještali iz vanjskog ambijenta (počinje scenom sprovoda na stubištu iza kazališta) na pozornicu velike dvorane, nakon čega smo se „šuljali” po kiši (uz kuhani krumpir i votku), stiskali pod strehom (uz prigodnu zvonjavu s obližnje crkve) i tako htjeli – ne htjeli postali svjedoci patnjama Kushnerovih junaka. Nije mi bio dostupan originalan tekst pa ne mogu procijeniti intervencije dramaturga Dine Pešuta, ali su scenografija Urše Vidic, kostimi Marine Sremac (Borštnikova nagrada) i glazba Branka Rožmana dojmljivo doprinosili košmaru u kojem su se zatekli protagonisti.
Svijet nije zemlja za bolesne
Radnja je smještena u doba prvih homoseksualnih očitovanja i pojave SIDA-e (lijek je u pokusnoj fazi i dostupan je povlaštenima) u društvu koje još nije raskrstilo s različitim političkim svjetonazorima („Bolje mrtav nego crven”), niti sve ljude tretira na jednaki način. Jedini povijesni lik u drami je odvjetnik Roy Cohn (1927–1986), demokrat koji je podržavao republikance, bio savjetnik senatora McCarthyja i ispitivač u sudskim procesima raznim „sumnjivcima” nakon kojih su ovi skončavali (homoseksualci su se ubijali, a bračni par Rosenberg je pogubljen) i pomagao Trumpu u političkoj karijeri. Zbog neprofesionalnog i neetičnog ponašanja isključen je iz advokatske komore (pronevjerio je novac klijenata i krivotvorio oporuke), a kada je obolio od SIDA-e, odbijao je priznati svoju homoseksualnost („Roy nije bio gay. Bio je MSM.”). Iako tjelesno ne sliči Cohnu, hrvatski glumac Jerko Marčić svojim je stasom i glasom, gestom i grimasom suvereno dočarao tog kontroverznog tipa u svim mijenama: od samodopadne dominacije do spoznaje o neumitnosti odlaska. Za razliku od Cohna i njegova poricanja spolne orijentacije, Prior Walter (Adrian Pezdirc) i Louis Ironson (Stane Tomazin) jesu par, no Louis u strahu raskida vezu kada saznaje da je Prior obolio od SIDA-e. Gostujući hrvatski glumac Adrian Pezdirc krhkošću, umilnošću i govorom (govori isključivo hrvatski čime ističe izoliranost i osamljenost svojeg lika) pokušava Prioru naći mjesto u društvu koje ga više ne treba jer takvi poput njega su „samo ružan san” jer „Amerika nije zemlja za bolesne”. Nisam zbog osobnih simpatija počela glumačke prikaze ulogama Marčića i Pezdirca, nego zato što je njihov doprinos doista izniman (stalno su na sceni, doslovno ili na videu).
Nemam namjeru prepričavati sadržaj zbilja složene drame, ali ću se zadržati na nekim odnosima: nakon što je Louis napustio Priora, upušta se u odnos s Joeom Pitt (Klemen Kovačić), čiji je odlazak na dobro plaćeno mjesto upitan jer je njegova žena Harper (Anja Novak) ovisnica o valiju. Imala sam prilike i prije gledati Anju Novak i uvijek se „nametnula” (kao i ovdje) nečim neuhvatljivim ali čvrstim što duboko zadire u tkivo i čemu vjerujem (Borštnikova nagrada za glumu), a toj bih impresiji pridružila i Natašu Keser (također Borštnikova nagrada za glumu) u uvjerljivoj materijalizaciji duhovnih bića. Osim što je Prior osamljen i tužan, razdiru ga fantazije (goli Loius i Joe) i ozbiljno počinje prihvaćati svoje proroštvo („Ja sam prorok, ne samo ja nego svi koji umiru”). Bivša drag queen i medicinska sestra Belize (Primož Bezjak), duh Ethel Rosenberg (Damjana Černe), promatrač koji sugerira da je sve što gledamo iluzija (Boris Kos) dopunjuju tu političko-društveno-zdravstvenu fantaziju (ne samo gejevsku nego svačiju).
Sadržaj je zbilja složen, jer autor prikaz Amerike suočene s još slabo poznatom bolešću SIDA-om nastoji obogatiti brojnim motivima koji vjerno oslikavaju doba osamdesetih godina 20. stoljeća. Redateljica se poigravala realnošću i fantastikom svjesna da kazališna magija sve dopušta i da ova predstava na „iščašeni” način opisuje svijet oko nas. A nama nudi mogućnost da se promijenimo.