„Dramska dela pišu se radi predstavljanja na pozornici. Da bi se ostvario teatarski čin, reditelj mora pažljivo da pročita delo. U tom čitanju on traži svoje viđenje predstave. Pozorišno delo čitaju glumci i svi ostali učesnici u predstavi, pokušavajući da ga prilagode svome viđenju i usvojenoj rediteljskoj koncepciji. Delo čitaju kritičari: uspoređuju ono što je pisac ponudio sa onim što je predstava pružila. Očevidno, dramsko delo se čita na drugačiji način, iz drugih razloga, nego prozno ili pesničko delo. Dramsko delo najpotpunije doživljavamo u zamračenoj sali, utopljeni u mnoštvo, pripremljeni da poverujemo izgovorenoj reči sjedinjenoj sa pokretom, zvukom, svetlom. Da li to znači da je čitanje drame, kada nije povezano sa pozorišnim činom, nešto izlišno? Sigurno ne. U to nas upravo uverava knjiga koju imate u rukama,“ napisao je književnik Filip David u pogovoru knjige Balkanski špijun i druge drame Dušana Kovačevića (BIGZ, 1988.). Navedeni odlomak pogađa u srž čitanja i uprizorenja drama kao i (neosporne) tvrdnje da se Kovačevićeve drame s užitkom čitaju.

Zanimljivo je da su iste kalendarske godine HNK u Osijeku (ožujak 2024.) i HNK u Varaždinu (listopad 2024.) u repertoare uvrstili Kovačevićeve najpoznatije drame (zahvaljujući filmovima), Maratonci trče počasni krug u režiji Olje Đorđević i Balkanski špijun u režiji Vanje Jovanovića. U Maratoncima (1972.) je u prikazu pet naraštaja obitelji pogrebnika (radi se o osvrtu na ondašnju jugoslavensku vlast) dočaran svijet egocentričnih muškaraca (žene su nužne samo kako bi rodile sina, a potom tajanstveno umiru) pa redateljičin „feministički“ preokret (žene se pobune!) negira dramsko ozračje u kojem dominiraju pohlepni, primitivni i opasni Topalovići i „nagriza“ raskoš autorovog ciničnog humora (kritiku u cjelini pročitajte ovdje).

Varaždinsku izvedbu Balkanskog špijuna (1982.) gledala sam u sklopu 13. Bobijevih dana smijeha (Histrionski dom, 12.11.) i za razliku od prethodnog uprizorenja, Jovanović nije odstupio od dramskog predloška. Ipak nije odolio „duhovitim“ pripomenama (Đuro nosi pištolj jer „šta će sam kod kuće“ a pospanoj šogorici sugerira da ode u krevet: „Čeka te stado pa broji lepo“) koje doduše ne nagrđuju originalni tekst, ali su suvišne, dok se dopisane psovke uopće ne uklapaju u govor (Kovačević opći sa „žarkim suncem“ i rabi pogrde, ali ne i tako omiljene, spolne organe). Budući da je autor napisao scenarij i bio jedan od redatelja filma Balkanski špijun (1984., režija Dušan Kovačević, Božidar Nikolić), film je uglavnom istovjetan drami, ali ono što je film upisalo u kolektivno pamćenje bio je Danilo Bato Stojković (1934.-2002.) u ulozi Ilije Čvorovića „gazde kuće, okućnice, žene i ideje o slobodnom čoveku i slobodnoj zemlji“.  

Ilija Čvorović živi sa ženom Danicom i kćerkom Sonjom, ima brata blizanca Đuru, domoljub je, ali na opsesivni način. Naime, on je zbog političke neprilagođenosti („Staljin je za mene bio sve i sva“) robijao na Golom otoku i po izlasku je postao paranoičan i u svima vidi „špijune“, pa tako i u svom podstanaru Jakovljeviću, krojaču koji se vratio iz Francuske i želi otvoriti „šnajderaj“ (doba je privatnih inicijativa). Razlog sumnji je poziv na „informativni“ razgovor u policiji, pa da bi Ilija dokazao svoju odanost državi (i mržnju prema kapitalistu), uz pomoć Đure odlučuje prisluškivati (u kući) i pratiti (po vani) podstanara i raskrinkati njegovu neprijateljsku djelatnost, a  da bi bio uspješan, kupuje dalekozor, fotoaparat, projekcioni aparat i – vučjaka. Priče o opasnim, granično ludim Ilijinim i Đurinim podvizima  izmjenjuju se sa Daničinim ogorčenim monolozima zbog poskupljenja i nestašica (u dućanima ima samo crvenih žarulja), Sonjinim problemom oko zapošljavanja i Jakovljevićevim birokratskim zavrzlamama, što vabi na smijeh (zbog teksta) i izaziva sućuti (zbog likova i ozračja). Kako raste Ilijina opsesija, eskaliraju odnosi i „akumuliranje te negativne energije dovodi, na kraju, do eksplozije koja raznosi i samu sredinu u kojoj se likovi kreću.“(Filip David).

Stan obitelji Čvorović djeluje oronulo s vlažnim mrljama na zidovima i jednostavnim namještajem (scenograf Matej Kniewald, dizajner svjetla Tomislav Maglečić) u kojem ključno mjesto zauzima radio koji često služi da glasnim programom pokrije povjerljive razgovore. Kostimograf Mario Tomašević je jednostavno i učinkovito pokazao razliku između elegantnog Jakovljevića i drugih, a glazba Šimuna Matišića naglašava prelaze između prizora. Ljubomir Kerekeš je očekivani izbor za ulogu Ilije, čovjeka čija duboka posvećenost izaziva čuđenje, strah i podsmijeh okoline, a da bi je dočarao, glumac se mora oteti  zovu aplauza i ostati usredotočen (što je nakon dugo vremena Kerekeš uspio u ulozi Jape u Slučaju vlastite pogibelji). Iako raste Ilijina odlučnost i spremnost na opasne akcije kako bi raskrinkao zločinca, Kerekeš ostaje na početnim postavkama (zamuckuje, drhti mu glas, pokreti su smišljeno nesigurni), što mi ne djeluje ni logično ni uvjerljivo, posebno ne u završnom monologu koji bi trebao biti potresna ispovijest prevarenog čovjeka, a ne dosadno nabrajanje.

Ilijinog brata blizanca igra Marinko Leš, pa je Jovanović tim izborom, valjda, želio istaći dodatnu grotesku (u filmu se Stojkoviću pridružuje likom sličan Zvonko Lepetić), za što ne vidim opravdanje. Elegantnim izgledom i mirnoćom (usprkos borbe s birokracijom) Robert Španić se vrlo dobro suprotstavlja primitivnoj sredini koja mu je postala strana kao što je sve teža i Ilijinoj kćeri Sonji koju graciozno i poletno tumači Elizabeta Brodić. Ljiljana Bogojević je izvrsna supruga Danica, potpuno odana svojem Iliji (mada je on često časti grubim riječima) i ne dozvoljava da itko sumnja u njegove procjene i proglašava ga ludim, što vodi sukobu sa Sonjom („Otac je veliki čovek, to sam oduvek znala, ali nisam znala da si ti tako mala, jadna i prokleta!“). Danica je također protestni glas „malog čovjeka“ i usprkos Ilijine lojalnosti, ne može prečuti njezine tužbalice (posebno kada je nađe u crveno obasjanoj sobi jer su na tržištu samo crvene žarulje; navodno će biti i svjetlo plavih).

Budući da je sumnjičavost konstanta koja pritajeno čuči i izbija na vidjelo u ekstremnim situacijama (sjetimo se rata devedesetih godina ili pandemije od prije nekoliko godina: svi oko nas su nam bili sumnjivi i svatko se svakoga bojao!) pa je Jovanović sačuvao izvorno vrijeme, imena i jezik (jezična savjetnica Gordana Gadžić). Mogao je ipak redateljski naglasiti veći broj situacija (kao slučaj rušenja scenografije kada se raspada Ilijin svijet) jer se pri ovakvoj „mirnoj“ predstavi pitam, jesam li trebala ići u kazalište ili sam mogla u svojoj sobi uživati u tekstu. No, ne mogu odoljeti i ne navesti Ilijinu opasku o kazalištu: „U pozorištu su se zadržali do kraja predstave da ne bi bili sumnjivi.“

U ovom trenutku niti jedno zagrebačko kazalište nema neku Kovačevićevu dramu na repertoaru, ali je u organizaciji SKD „Prosvjeta“ u Satiričkom kazalištu „Kerempuh“ održana književna večer Dušana Kovačevića (28.10.) i izvedena njegova najnovija drama Udovica živoga čoveka u autorovoj režiji i produkciji „Zvezdara teatra“ iz Beograda (29.10.). Stojeći uz govornicu, Kovačević (1948.) je staloženo i duhovito pričao o svojim studentskim danima (protestima, gubitku stipendije) i kako su ga predstave Maratonci i Radovan III  izvedene godine 1973. učinile profesionalnim piscem. Poput dobrog pripovjedača (a priča je presudna i u njegovim dramama) Kovačević je prelazio od jedne do druge životne epizode, te čitajući pjesme i priče bez ikakvih „kerefeka“ potpuno zarobio publiku. Ova čudesna večer završila je kolažom filmskih isječaka i dojmom da smo svjedočili čaroliji. Druge je večeri najnovijom dramom (napisanom u povodu 40 godina Zvezdara teatra) Kovačević pokazao da nije uvijek sklon naglašenoj sprdnji već da može napisati dramu o temi  kojoj se nije lako smijati – dramu o nasilju nad ženama. Naslov pokazuje apsurd jer udovica može biti samo uz preminulog muškarca, ali ovdje se radi o odluci Marte (Jelena Đokić) da svoga supruga proglasi mrtvim jer ju je udario. Jednako se ponio prema svojoj trudnoj ljubavnici Romkinji Terezi (Sunčica Milanović) pa i ona, uz Martinu podršku,  jednako postupa, nakon čega obje žene odlučuju zajedno živjeti. Zanimljiv par čine Martini roditelji (Nela Mihailović, Miodrag Krstović) te Terezina pomajka Nana (Anđelka Simić) i brat Bata, ulični pjevač sa zecom (Dušan Tomić). Iznenadila sam se da tekst obiluje izravnim optužbama, ali i prostotama (Kovačević je redatelj i sumnjam da je mimo pisca) no i dalje prepoznajemo Kovačevićev stil (mada ponešto ozbiljniji, akademski).

Zapravo je velika šteta da naši izdavači zaobilaze bogati Kovačevićev opus i da redatelji u postavljanju predstava ne zagrebu ispod površine jer kao što piše Filip David: „Kovačević je pisac osobitog dara koji mane, zablude i gluposti jedne sredine izlaže razornom smehu, ali to ipak nije humor ograničenog lokalnog dometa. Ozbiljno i opasno postaje apsurdno i smešno, a realističko se pretvara u iracionalno.“