Dramu Lutkina kuća (1879) autora Henrika Ibsena (1828.- 1906.) bilo bi bolje zvati Kuća za lutke (kako se s norveškog prevodi et dukkehjem) pa je pod tim naslovom odigrana u režiji Yngvild Aspeli i Paole Rizza (produkcija francusko-norveške kompanije Plexus Polaire) na Festivalu LUTKE 2024. u Ljubljani (CD, 25.9.). Kolokvijalno se dramu obično zove Nora, prema glavnoj junakinji, Torvaldovoj odanoj supruzi i brižnoj majci troje djece, kojoj muž tepa „ptičica i vjeverica“, ali je ne uzima za ozbiljno: njemu je ona poput lutke (kao što je bila i ocu i kao što su njoj njena djeca). U želji da osigura novac za muževo liječenje u Italiji, Nora posuđuje novac od činovnika Krogstadta, krivotvoreći očev potpis (jer kao žena nije smjela posuditi novac) i pomalo ga vraća. Krogstadt otkriva Norinu prijevaru i kada ga Torvald otpusti iz banke, koristi njen strah od muža i pod prijetnjom da će otkriti njezin čin, zahtijeva od nje da se zauzme oko njegovog zaposlenja. Kada ona odbije, Krogstadt pismom obavještava Torvalda, na što ovaj, zabrinut za svoj ugled, odlučuje zabraniti „licemjernoj i lažljivoj“ Nori da dalje odgaja djecu. Nora je očajna, ali kada joj Krogstadt (zbog svojih intimnih razloga a, ne radi nje) vraća mjenicu pa Torvald shvaća da po njega neće biti nikakvih posljedica, velikodušno oprašta Nori. Ona njemu ne oprašta i budući da više ne želi biti „ ptičica i vjeverica“, nego čovjek, „odozdo se čulo kako su se zalupila kućna vrata“.
Ibsen je u ovoj drami opisao slučaj svoje znanice, norveške književnice Laure Kieler (1849.-1932.) od koje se muž razveo i smjestio je u ludnicu (dobila je slom živaca) kada je saznao da je bez njegovog znanja posudila novac (pošto se oporavila, vratila se mužu koji joj je oprostio). Ibsenu su predbacivali da „propagira“ rasap obitelji i da se Nora mora vratiti mužu, pa je napisao promijenjeni, „sretan kraj“, no (koliko znam) nitko ne mari za takav kraj (i dalje pozornicama odjekuje udarac vratima). Laura nije Ibsenu odobrila da piše o njenoj sudbini pa je „mrlja“ vezana uz nastanak ove drame njeno ogorčenje Ibsenovom izdajom.
Kuća za lutke s Yngvid Aspeli u glavnoj ulozi
Koncept Yngvild Aspeli jest kompliciran i hrabar: uz glumicu koja interpretira Noru, na pozornici su lutke ljudske veličine (uz spomenute likove pojavljuje se još nekolicina) što u prvi mah može zavarati, jer ne očekujemo da će ista osoba animirati sve likove. U izvedbi o kojoj pišem, Noru je glumila (i sve ostale animirala) Maja Kunšič, prvakinja ansambla Kazališta lutaka Ljubljana uz sudjelovanje Viktora Lukawskog (kada se Torvald preobrazi). Čudila sam se i divila gledajući Kunšič kako uvjerljivo udahnjuje život u lutke koje je okružuju i uspostavlja dijalog između Nore (sebe) i dotičnog/dotične, mijenjajući glas i unoseći pokret u likove (neke su lutke bile krupnije od nje). No brzo sam shvatila da se nemam čemu čuditi jer je ona vrhunska lutkarica, jednako spretna u predstavama za male i velike, u tradicionalnim i eksperimentalnim, pa nema razloga da nas ne uvjeri u redateljičin koncept (Aspeli je u alternaciji) koji kazuje da je jedino Nora prava osoba s osjećajima i puna želja dok su svi drugi lutke, zadane konvencijama i socijalnim statusom.
U predstavi sve djeluje naoko realistično (scenografija Francois Gauthier-Lafaye, dizajn svjetla Vincent Loubiere, kostimografija Benjamin Moreau) osim Norinih strahova i grižnje savjesti u obliku velikih paukovih nogu čija pojava mijenja atmosferu (koreografija Cecile Laloy, glazba Guro Skumsnes Moe, dramaturgija Paulina Thimonnier). Dakako, pri ulasku likova u sobu mora biti i „tajnih“ pomagača koji slažu lutke iza vrata i otvaraju vrata, ali sve što je ispred nas su Nora/Maja i oni koji je okružuju. Veliki je to zalogaj, ali je Kunšič iskusna i dosjetljiva što je pokazala duhovita scena s djecom: njih troje „vise“ držeći se za nju, no kada je jedno neočekivano (ot)palo i ostalo na podu, Nora ga je majčinski ukorila! Umjesto da ih pošalje u krevet i tako se riješi brige!
Predstava Kuća za lutke namijenjena je odraslima (15+) što uz sadržaj, pokazuje atmosferom i duhovitom kombinacijom lutaka (svi) i glumice (Nora) te suvislog (i ne predugog) prikaza onog što je Ibsen ispisivao kroz tri čina: nema krletke (makar bila zlatna) koja može zadržati ptičicu i vjevericu.