Filmsko ili kazališno uprizorenje traumatičnih pojava uvijek je poticalo autore i draškalo publiku, pri čemu je konačni prikaz bio strog, ozbiljan ili čak turoban. No, ne jednom se vidjelo da je „ležerniji“ pristup, mučne teme protkane dosjetkama, preciznije pogađao metu („Neko je jednom rekao da je smeh za one koji misle, a tragedija za one koji osećaju“, D. Kovačević). Tim su putem pošle dvije „muške“ predstave sa zagrebačke nezavisne scene, monodrama Sjajne stvari britanskog dramatičara Duncana Macmillana (nastala u koautorstvu s Jonnyjem Donahoeom) u režiji Matka Raguža i produkciji Teatra Exit (Studio Exit,16.11.) i Trening Marina Lisjaka i Paška Vukasovića u režiji potonjeg i produkciji Boom! teatra (Forma fit factory, 17.11.2024.).
„Imaš sedam godina. Mama je u bolnici. Tata kaže da je napravila nešto glupo. Teško joj je biti sretna“, govori krhki dječarac dok nas ustrašeno gleda, nesiguran što se mami doista desilo i kako joj može pomoći. I počinje popisivati stvari („popis srećica“) zbog kojih valja živjeti (Every Brilliant Thing, 2013.). Dječarca interpretira Filip Križan, ali budući da u priči sudjeluje publika, neposredno izabrani pojedinci, predstava ovisi o „dobrom“ izboru. Nakon što nekolicini podijeli papiriće s popisom „stvari vrijednih života“, Križan proziva brojeve i tako saznajemo da su važni „sladoled“, „žuta boja“, „ostati dugo budan i gledati televiziju“ ili „prugaste stvari“ i on taj popis stvara godinama, dok ne stigne do milijunte „stvari“. Iako se ne kazuje izrijekom, majka boluje od depresije i ona „izlaz“ iz bolesti vidi u odlasku iz života (što u bližnjima rađa osjećaj krivice).
Prvo iskustvo ovog sedmogodišnjaka sa smrću jest odlazak veterinaru zbog eutanazije psa i Križan angažira gledatelje: jedan igra veterinara, drugi posuđuje kaput koji predstavlja psa, a treći kemijsku olovku koja „glumi“ injekciju. Zbog fizičke blizine i Križanovog pregnuća, publika osjeća bliskost s dječakom i voljno sudjeluje u oblikovanju njegovog svijeta. Nakon ove, slijedi prizor oca (gledatelj) i sina u automobilu na putu mami u bolnicu, no odabrani gledatelj od Križana preuzima ulogu dječaka koji nakon svake očeve (sada Križan) replike pita „zašto?“ (djecu su nekada bila radoznala) i nastaje neodoljiva scena. Dječak (opet Križan) odrasta i nižu se epizode (razgovor s učiteljicom, nastanak Wertherovog efekta, djevojka koja mu postaje supruga) koje utječu na njegovo sazrijevanje i na spoznaju o novim „sjajnim stvarima“ („sve je teže naći nove“). Filip Križan s puno nježnosti i šarma, bez velikih gesta i pun takta pri općenju s „partnerima“ iz publike predočava autentičnu sliku jedne žalosne sudbine. Popis „srećica“ nije spasio mamu, ali je stubokom promijenio sinovljev pogled na život.
Teretana kao mjesto izvedbe predstave Trening učinila mi se zgodna i prigodna i jedino sam dvojila, hoću li sjediti na kakvoj gimnastičkoj spravi i prisustvujem li ambijentalnom kazalištu?! Iako je predstava izmještena iz kazališne zgrade, glumci koriste zatečenu scenografiju i cijelo vrijeme vježbaju (kostimografija Paula Čule), a u kazalištu bi rekviziti ionako simulirali teretanu. Osim toga, ovdje se glumci mogu kretati uokolo i dovikivati se (što u kazalištu obično ne funkcionira najbolje). Trojica su se prijatelja, Cindro, Veco i Luka (Marko Cindrić, Vedran Živolić, Luka Juričić) sastala u teretani i dok Cindro i Veco „ozbiljno“ vježbaju (ovo je uz Jezik kopačke još jedna predstava nakon koje glumci bolje izgledaju), Luka „zabušava“ jer im nije dorastao ni kondicijom ni mogućnošću. Cindra je vlasnik teretane i dok čeka prijatelje s kojima će vježbati (a neki su mu i klijenti), razgovora mobitelom (čak čujemo glasove sugovornika) pa otkrivamo da ima financijskih problema (znakovit je kasniji razgovor o načinu plaćanja). Iako Cindra odaje dojam odlučnog, čvrstog muškarca, nemiran je zbog egzistencijalne nesigurnosti, a oklop puca kada priznaje da odlazi na (psiho)terapiju – Cindrić je spojio ta dva pola vješto ostvarivši ambivalentni lik. No, nije samo on takav jer se Veco, kojeg utjelovljuje Živolić, „njiše“ između želje za postojanim obiteljskim životom i sklonosti avanturama, pa budući da to teško usklađuje, neprestance je napet. Obojica prijatelja u teretani nalaze oazu mira, a u vježbanju odušak i zaborav. Zadnji dolazi Luka koji prijateljima uzrujano ispriča kako ga je mala djevojčica nazvala „debelim“ i da ne zna što bi poduzeo, no njih ga dvojica umiruju i uvlače u trening (koji on traljavo obavlja ) i Cindra mu daje malu ružičastu girju! Luka uporno lamentira o „fat shaming“ (Juričić to zbilja posvećeno obavlja) i kada Veci dodija, grubo ga kori i dolazi do „tvrdog“ razgovora jer kao dugogodišnji prijatelji dobro se poznaju!
Predstava govori o problemima o kojima ljudi nerado govore (jer tek izgovoreno počinje postojati), a fokus na muškarce ne znači da su žene imune od takvih problema (i one su debele, bez para i u kriznim brakovima), nego samo da se zajedničkim treningom (ili na zajedničkom piću) ljušti šminka kojom se prikriva pravo (loše) stanje. Uz osmišljen trening dovoljno raznolik i dinamičan da ne dosadi promatračima, Cindrić, Živolić i Juričić vjerno predočuju živote trojice muškaraca koji se u teretani „skrivaju“ i odlažu rješavanje problema – zajedno su i dobro im je, a sutra „que sera, sera“.
Predstave Sjajne stvari i Trening pametno i pitko, bez pritiska i mučnine, govore o problemima koji mnoge tište, ali o kojima se, zbog srama ili straha, nerado govori. „Tuđa vizura“ u vidu kazališne predstave može olakšati teret, bilo popisom stvari vrijednih života bilo vježbanjem u teretani.