Na krovnoj terasi Centra mladih Ribnjak u zagrebačkom parku Ribnjak svoju je pozornicu našao program petnaestih Ljetnih noći Teatra Exit u sklopu kojeg je izvedena predstava Komik Motion Davida Shinera u produkciji Teatra Exit, Triko Cirkus Teatra i Ivana Đuričića (26.7.2024.) čiju smo djelom drugačiju verziju pod nazivom Komik Motion Show (produkcija Luda kuća, Triko Cirkus Teatar i Ivan Đuričić) već gledali 2022.
David Shiner (1953.) nema crveni nos niti prevelike cipele, no ubraja se među najbolje svjetske klaunove. Mladalačkoj odluci da se bavi fizičkim komičnim teatrom „kumovao“ je Jerry Lewis („Nitko me nije mogao nasmijati kao on“) zbog čega Shiner odlazi u Pariz, gdje na ulici stječe umješnost (mada ne navodi taj podatak, nije isključeno da je upoznao Marceauove mimičarske vježbe), što ga dovodi u Cirque de Soleil (i suradnju s Billom Irwinom). Glumica Iva Peter-Dragan iz Triko Cirkus Teatra dovodi ga 2018. u Zagreb kako bi sudionicima sve veće hrvatske klaunovske scene održao radionicu. U konačnici je nastala predstava, a kako uz glumce nastupa i Shiner, planirano je da igra svaka tri mjeseca u bloku od nekoliko izvedbi.
U prvoj epizodi dvojica muškaraca (David Shiner i Domagoj Ivanković) pretjerano gestikulirajući pucaju na ptice i kako lov odmiče (praćen komičnim zvukovima) tako raste intenzitet koji završava neočekivanim obratom. U drugoj priči djevojka (Iskra Jirsak) na klupi u parku sva ustreptala sluti udvaranje, no mladić (Ivan Đuričić) je prijeteći oružjem opljačka i dok ona očajava, na nju se sruči pljusak i udari je munja. Racionalno govoreći, radi se o groznim događajima, ali kada se ne dese nama, skloni smo se bez razmišljanja od srca smijati…
Treća scena dovodi na pozornicu sve sudionike pa u paru koji dolazi u japanski restoran nastupaju David Shiner i Iva Peter- Dragan, osoblje čine Ivan Đuričić, Irena Tereza Prpić, Bojan Ban i Iskra Jirsak dok Domagoj Ivanković doprinosi pomutnji. Odjeveni kako bi dočarali Zemlju izlazećeg sunca (Valentina Crnković), krutih kretnji i „japanskog“ načina govora, glumci na duhovit način prikazuju situacije „očekivane“ u restoranu etnički daleke zemlje u kojem (logično) tinja mogućnost da se nesporazum izrodi u sukob (mada ne marim za „političku korektnost“ jer ubija humor, situacija mi nije bila bez zadrške smiješna; možda bih se lakše smijala nečem bolje poznatom).
Prema načelu da „lutka može i smije sve“ i da će se nasilje i okrutnost doživjeti razblaženiji u lutkarskoj, nego u glumačkoj interpretaciji, okrutne obiteljske priče, noćna mora i divovsko čudovište prepušteni su lutkama što mi je, usprkos dobroj izvedbi, bilo nekako rubno (kao i borba sa samurajima; ima li japanski „štih“ u ovoj predstavi neku pozadinu?).
Dvije interaktivne epizode za koje Shiner poziva gledatelje na pozornicu i ovaj su puta na scenu dovele gledatelje koji se nisu najbolje snašli pa ne znam bih li njihov pristanak opisala kao „sirenski zov pozornice“ ili kao „nevoljkost da se odbije javni nastup“. Prva epizoda, vožnja u autu, zahtijevala je suvozačicu kojoj je Shiner gestama objasnio što mora činiti, dakle otvoriti vrata, sjesti na stolicu i drmati se u ritmu „kretanja“ auta i mada to nije tražilo neko veće uživljavanje, gledateljica nije bila dorasla improvizaciji. U drugoj priči koja je predstavljala isječak iz snimanja filma, Shiner je u pripremu odabranih gledatelja (ljubavni par, ostavljeni momak i nositelj „klape“ ) unio puno više komičnih elemenata, što je bilo zbilja zabavno (ukoliko nije trajalo predugo), posebno kada ovi nisu uspijevali izvesti zadane prizore (situacija sliči onoj kada se čudite na kvizu da ispitanici ne znaju odgovore na jednostavna pitanja). Priznajem da se opetovano pitam zašto ljudi pristaju (mada neki sasvim bezvoljno) doći na pozornicu kada bi se jednim „ne“ lišili nelagode (u hrvatskom jeziku „da“ i „ne“ imaju jednaki broj slova).
Glumački mi se predstava Komik Motion jako svidjela pa za dijelove koji mi sadržajno nisu „sjeli“ krivim isključivo svoj svjetonazor i senzibilitet.