Hrvatska kazališta sve intenzivnije i češće surađuju pa su se za postavljanje „satiričkog komada s glazbom“ autora Bertolta Brechta i skladatelja Kurta Weila Prosjačka opera (izvorno Die Dreigroschenoper tj. Opera za tri groša) u režiji Lenke Udovički udružili Kazalište Ulysses i GDK „Gavella“ što je iznjedrilo izvedbe na Malom Brijunu i u Zagrebu (20.9. 2024.).
Dvostruki naslov pod kojim nalazimo ovo djelo nastalo 1928. vjerojatno treba pripisati činjenici da je Brecht (1898.-1956.) priču o kriminalcima (pljačkašima, prevarantima, ubojicama, prostitutkama) i njima sklonim čuvarima reda (glavni likovi su navodno nadahnuti stvarnim osobama) „preuzeo“ od engleskog autora Johna Gaya (1685.-1732.) čija se baladna opera (komična operna igra) u glazbenom aranžmanu J.C. Pepuscha (1667.-1752.) zvala Prosjačka opera (1728.). Zahvaljujući Brechtovoj suradnici, spisateljici Elisabeth Hauptmann (1897.-1973.) koja je prevodila Gayevu operu, Brecht i Weill su došli do „radnog materijala“ koji su iskoristili da na pristupačan (zabavan) način kritiziraju kapitalizam (Hauptmann je i sama osjetno doprinijela konačnom izgledu teksta).
Na londonskim ulicama djeluju dvije konkurentske bande: lažni prosjaci koje organizira Jonathan Peachum i lopovi koje predvodi opaki Macheath (zvan Mackie nož). Nakon što se Peachumova kći Polly zaljubila i nenadano udala za Mackieja, njezin otac pokušava nagnati šefa policije Browna da zatvori i potom objesi zavodnika (spisak njegovih zločina je dugačak) ali šanse su male jer su Brown i Mackie stari prijatelji. Paechum prijeti Brownu neredima koje će izazvati „njegovi“ prosjaci na kraljičinoj krunidbi ako ne udovolji njegovoj želji. U međuvremenu Mackie se skriva u bordelu kod svoje dragane Jenny, ali ga ova izdaje za novac koji joj je obećala Pollyna majka Celia pa se Mackie ipak nađe u zatvoru. Međutim, on je i tamo dobro raspoložen jer vjeruje da će izbjeći vješala i kada mu u pohode dolaze njegove dvije „supruge“, Polly i Lucy (Brownova kći), on vješto uvjerava svaku ponaosob u svoju ljubav. Kada ipak dolazi odluka o njegovom vješanju, pokušava skupiti novac kojim bi potplatio čuvara, ali otkriva da mu nitko nije voljan pomoći. Ali tu je deus ex machina!
Glazbenik Karlo Hubak (1988.) za ovu je prigodu preveo tekst, aranžirao songove i skladao scensku glazbu te dirigira orkestrom (Jurica Bajević, Jakov Gojmerac, Martina Jembrišak, Filip Lusavec, Sven Matijević, Filip Mlinarić) koji se nalazi otraga na sceni (ne razumijem zašto se Hubak stalno „šeće“ uokolo). Glazbenici su odjeveni pomalo neočekivano u crne suknjice, dok je odjeća ostalih likova u skladu s karakterom i prilikom (Bjanka Adžić Ursulov). Pretpostavljam da su drveni sanduci koji ispunjavaju pozornicu asocijacija na grabež, dok zatvorske rastezljive rešetke (scenograf i dizajner svjetla Deni Šesnić) imaju sasvim jasnu poruku: što više mita, to manje zatvora. „Fokusirajući se na likove s rubova društva Brecht, dakle, daje glas onima koji su često marginalizirani i zanemareni. I to je jedan od razloga zašto u ovoj predstavi na sve te probleme ukazuju upravo Žene. Glumice“, piše u programskoj knjižici dramaturginja predstave Željka Udovičić Pleština. Takvo mi objašnjenje djeluje „nategnuto“ jer ako je tome tako, zašto glavnog negativca prema kojem je usredotočena cijela priča, ipak glumi muškarac, šarmantni Deni Sanković?! Peachuma koji je sličan tip kriminalca (nešto manje opak) utjelovljuje (odlična) Barbara Nola, ali ako su njihovi likovi ista socijalna razina… Mada se u nekom trenutku sve glumice pojavljuju u ulogama članova spomenutih bandi pri čemu su maskirane brkovima i odjevene u dronjke (odlična epizoda Peachumovog podučavanja „zaposlenika“ o „pet osnovnih tipova bijede“) ili su u koketnoj odjeći (kao poslenice u bordelu) pa ih ili naslućujemo ili prepoznajemo. Neke su se ipak „izborile“ za stalni lik (ovo je dosjetka) pa Dijana Vidušin nastupa kao gospođa Paechum, Nika Ivančić kao Polly, Bojana Gregorić Vejzović kao Jenny , Lana Meniga kao Lucy, a Tara Rosandić kao policajac Brown, dok se ostale vješto „premještaju“ iz lika u lik: Anica Kontić, Ana Kvrgić, Mada Peršić.
Nemam zamjerki na njihovo pjevanje jer nitko nije ispod zadane razine (zgodno je kada su melodija i riječi u raskoraku) i svi spretno ovladavaju prostorom (koreograf Staša Zurovac), ali kako je odmicala, predstava mi je počela sve više djelovati jednoobrazno (ne govorim o V-efektu, nego o samoj izvedbi): mimo mene su skliznule i ljudske opačine i opaske poput: „Zaboravite gospodo moral, za opstanak je nužan kriminal“.
Je li moguće da se od silnog htijenja zamaglio Brechtov duh, da se pogubila njegova britka kritika, da se „otuđenje“ nehotice izrodilo u nešto neželjeno? Jer glazbenici i glum(ac)ice su dali sve od sebe…