Čehov je tvrdio da su njegova djela komedije i da svoje junake prikazuje na humoristički način, ali legitimno je pitanje, zašto se publika za vrijeme predstave skoro uvijek prilično snuždi?! Prepoznaju li u njihovim slabostima svoje pa nikome nije do smijeha ili zato što su od ranih uprizorenja (Stanislavski) likovi bili prikazivani kao tužna bića? Recimo čuvene tri sestre: iako nisu sretne i ne rade što bi željele, ništa ne poduzimaju da to promijene nego sjede i sanjare o odlasku (iz provincije u Moskvu) - i to je Čehovu smiješno! Nije izlišno pitati koliko su žene tada mogle „pomicati“ granice (budući da su smjele raditi, nisu se morale udavati zbog egzistencije), ali uzdisanje i jamranje nisu nikada bili motori promjena. Čehov je i dalje „opće kazališno mjesto“ pa su motivi iz drame Tri sestre poslužili dramaturginji Dini Vukelić, redateljici Paoli Slavica i izvođačicama Ivi Šimić Šakoronja, Nadiji Cvitanović i Jeleni Hadži-Manev za prikaz naših suvremenih nezadovoljnih sestara u predstavi Tri sestre na Instagramu (koprodukcija Kazališna družina „Tragači“, Teatar „Mašina igre“ i Dom kulture Kristalna kocka vedrine – Gradsko kazalište Sisak) u komornom prostoru fotografskog studija „Omnibus“ na zagrebačkoj Trešnjevci (24.10.2024.).
U „građanski“ namještenom stanu (scenografkinja Ana Paulić), kako se često opisuje ambijent koji bi mogao biti u bilo kojem europskom kutku, obitava Olga (Jelena Hadži-Manev), navraća mlađa sestra Maša (Nadia Cvitanović) i manje-više boravi najmlađa, tridesetogodišnja sestra Irina (Iva Šimić Šakoronja), a njihovi se svakodnevni razgovori vrte oko dijagnoze vlastitih nezadovoljavajućih života. One doduše ne govore o odlasku u Moskvu (to su naše žene u nekoj našoj provinciji) nego spas nalaze u svojim mobilnim telefonima (sjede jedna pokraj druge i bulje u male ekrane virtualnog svijeta). Budući da smo u stvarnosti sve češće okruženi baš takvim scenama, bilo je dovoljno „preuzeti“ ih i „obraditi“, a ponavljanje pokreta (suradnica za pokret Selma Sauerborn) samo je naglasilo monotoniju njihovih života (glazba Željka Veverec i Toni Starešinić).
Razlika u oblačenju (Danijela Gotal-Grgurač) vrlo lijepo ističe njihove godine, svjetonazor i stupanj očaja. Olga predaje hrvatski jezik, odijeva se u strogi klasični kostim i mada se odbija predati društvenim mrežama, prisiljena je, putem elektroničke pošte, biti stalno dostupna roditeljima svojih učenika koji je uporno „gnjave“. Međutim, tim putem može pristupiti muškarcu (učenikovom ocu) koji joj se sviđa, ali njihov sastanak pokaže da ga ona ne privlači za moguću vezu. Zato što je najstarija, Olga se pokroviteljski odnosi prema sestrama, ali ona je u suštini tužna i osamljena žena: Jelena Hadži-Manev je takvom nepogrešivo dočarava. Maša nosi nekakvu „nedovršenu“ odjevnu kombinaciju, baš poput njenog života: doma je čeka dosadan, odani suprug, a ona svoju ljutnju pokušava nadići korisnim radom, vođenjem „pametne“ radio-emisije koju nitko ne sluša. Tugaljivu Mašu Nadia Cvitanović glumi održavajući stalnu razinu ljutnje i tuge. Irina čeka proslavu tridesetog rođendana i kroji planove kako se izvući iz dosadnog posla (piše osmrtnice) i iskoristiti blagodati digitalne tehnologije i nalazi „uzbudljive“ poslove: prodaja i davanje savjeta preko YouTube kanala pa ondaaa… Njezine je sestre slušaju bez imalo oduševljenja pa i nju ubrzo napušta samopouzdanje. Irina je mlada i iskričava, odjevena u vesele kombinacije, pa bi Iva Šimić Šakoronja mogla biti za nijansu dinamičnija (praksa će to nadoknaditi). Na video snimkama (u skladu s digitalizacijom kontakta) pojavljuju se brat Andrej (Ivan Đuričić) i supruga mu Nataša (Katarina Baban) i njihovi razgovori sa sestrama (snimatelj i montažer videa Igor Šeler) su dobro i spretno uklopljeni.
Pojavom digitalne tehnologija, posjednici raznih aplikacija su zaključili da bi se usamljenost mogla premostiti. Ali očito nije dovoljno imati mobitel u rukama i želju u srcu – nužno je učiniti nešto više od pustog tipkanja jer su nezadovoljstvo i melankolija, prisnije i tvrdokornije nego ikada. Potaknuta Čehovom, Vukelić je napisala zabavni tekst i pri tome nije iznevjerila Čehova (možda smo postali okrutniji) jer su njezine junakinje slične onim njegovima i također sanjaju o bijegu (Instagram je zamijenio Moskvu), ali meni se čini da su one još tužnije i još rezigniranije. Dok čekaju goste pozvane na Irininu rođendansku proslavu, svima je jasno da čekaju uzalud… i sada i uvijek. Više od 120 godina pošlo je između prvotnih i ovih naših sestara i sve je jasnije da je Instagram donio lažnu nadu. Kakva-takva, Moskva barem postoji.