Srpski pisac Stefan Mitić (1992.) napisao je tri romana pod prezimenom Tićmi, a među njima je najpoznatiji Ja sam Akiko (2018.) u kojem prikazuje usamljenu djevojčicu koja svijet doživljava drugačije od ostalih svojih vršnjaka pa ni kod njih ni kod odraslih ne nalazi na razumijevanje. Jedina osoba koja  mari za njezina razmišljanja je njezin voljeni otac  (ništa ne znamo o majci?!), ali on ipak ima obaveza pa Akiko gradi vlastiti, zasebni svijet u kojem razgovara s mokrim ručnikom i posjećuje drvo baobab, vozi se na biciklu nazvanom „srce na četiri kotača“ i razmjenjuje priče s Marselom. Knjiga je pisana vrlo poetski pa je neki uspoređuju s Malim princom, no meni je zbog opisa  i „pomaknutih“ komentara atmosfera bliža duhu Ršumovića, Harmsa ili Baloga (a tu je negdje i Pipi Duga Čarapa). Akiko je, prema riječima autora, potaknuta likom Japanke koja je na plaži masirala stopala, ali su ispisane epizode vezane uz njegove nekadašnje, djetinje frustracije. Knjiga o Akiko je poslužila kao predložak za animirani film (Damir Romanov) i za kazališne predstave, a dok u srpskim kazalištima igra kao monodrama, u zagrebačkom kazalištu „Žar ptica“ je postavljena sa svim likovima u režiji Slađane Kilibarde i dramaturškoj obradi Ane Prolić (3.10.2024.).

Scenografiju (Irena Kraljić, dizajn rasvjete Vesna Kolarec) čine trodimenzionalna slova jer Akiko voli slova, ali ne i brojeve (na nagovor oca uči samo rimske brojeve) pa iako takva scena  prati tekst, pitam se neće li to dodatno stigmatizirati matematiku. Kostimografkinja Marita Ćopo vješto je zadala karaktere razigrane Akiko (Dora Dimić Rakar), njezinog zabrinutog tate (Marko Hergešić) i prijatelja Marsela (Damian Humski). Matej Đurđević i Vini Jurčić prelaze iz uloge u ulogu, pa su im odjeća i frizura jače profilirane. Recimo kada Đurđević glumi ručnik (koji šušljeta jer je mokar) njegov je kostim komičan, ali na drugačiji način nego kada se pojavljuje kao strogi ravnatelj škole. U prikazu dviju žena (stjuardesa i Linda, prodavačica metli) koje koketiraju s tatom (što čini Akiko ljubomornom) Jurčić ne samo odjećom, nego i načinom kako je nosi pokazuje njihove različite statuse, ali istovjetne  „namjere“. Tekst je žanrovski vrlo raznolik pa se duhovite („kako se naziva noćni ormarić danju“), nježne („parkirala sam svoje srce u pukotinu u stablu“ ) i mudre (omiljeni slikar, pjesnik ili prijatelj su oni kojima vjeruje) primjedbe isprepliću s grotesknim opisima (poput zabune u knjižnici oko pitanja „Zašto se niste ubili?“ ili scene u kojoj dvije divlje svinje voze zavezanog muškarca).

 U tekstu nalazim puno nježnosti ali i puno „šašavosti“ pa sam očekivala „razbarušenu“ predstavu, a ne praktički realističnu. Osim što mi je redanje scena djelovalo suviše sporo, nisam vidjela nikakvog povoda za pjevanje i ples (koreografkinja Kasija Vrbanac Strelkin) usprkos odličnoj glazbi (Nina Bajsić, tekst songova Ana Prolić) jer sam ih doživjela kao cezure, a ne kao poveznicu među zbivanjima.

Drago mi je da se u repertoaru GK „Žar ptica“ našao tekst suvremenog autora, ali bi mi bilo još draže da je uzbudljivije izveden. Jer Akiko je vosak – barem tako tvrdi njezin otac.