Pretpostavljam da je formulacija „najvažnija sporedna stvar na svijetu“ kojom se opisuje nogomet mnogima poznata, ali možda i pomalo zagonetna jer ako voliš nogomet, onda ga igraš (ili intenzivno gledaš druge), a ako ga ne voliš, onda su ti druge stvari važnije. Iako žene također igraju nogomet, „pravi navijači“ ga prešutno smatraju muškim sportom i uglavnom je važniji rezultat, nego kvaliteta igre (češće se govori o borbi za loptu negoli o nadigravanju). Najbolji igrači pune stadione, postaju zvijezde, basnoslovno zarađuju i puno je toga o čemu drugi sanjaju, njima dostupno. Ali zato moraju biti izdržljivi, dobro raspoloženi i uvijek na raspolaganju publici. I medijima. Nazivaju ih „modernim gladijatorima“, što svakako asocira na „borbenost“, ali u tom izrazu, očito, nitko ne vidi „robovski“ život. Nametnuta slika vanjskog glamura i luksuza gura u pozadinu njihove osjećaje i htijenja sve dok netko od njih ne „pukne“. I napiše o onom „nevidljivom“, o onome što se zbiva u nutrini, o čemu samo on zna.
Upravo se na to odlučio nekadašnji nogometaš Ivan Ergić (1981.) i uz dramatičara Filipa Grujića (1995.) ispričao priču o svojoj karijeri i borbi s depresijom „i stigmom koju ta bolest nosi, osobito u kontekstu profesionalnog sporta koji za takvo što nema razumijevanja“ (Filip Rutić). To je pozadina nastanka drame Jezik kopačke postavljene u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Boruta Šeparovića (21.9.2024.).
Scenografijom se prostor iz svlačionice (vješalice s odjećom i klupe) pretvara u prostor za trening (Montažstroj – Matija Blašković, Konrad Mulvaj, Borut Šeparović) pri čemu se cijelo vrijeme u pozadini projiciraju zbivanja na pozornici ili snimke utakmica (video i multimedija Montažstroj) što uz glazbu (izbor Borut Šeparović) odlično dočarava ambijent i ozračje u kojem živi i stasa mladi nogometaš David Polovina (Bernard Tomić): pratimo njegove svakodnevne iscrpljujuće treninge, gradaciju odnosa s trenerom, suigračima, roditeljima, djevojkom i medijima (Barbara Prpić) te razgovore s psihijatricom (Hrvojka Begović). Iako su promijenjena imena, temeljna priča je Ergićeva, a prate je razgovori Polovine s psihijatricom u kojima njih dvoje pomno prate i analiziraju događaje iz njegovog života (od treninga preko pijanke u noćnom klubu do operacije) ispitujući posljedice koje oni ostavljaju na mladom nogometašu.
Pod paskom strogog trenera, upečatljivog Zorana Čubrile, Polovina i njegovi suigrači koje utjelovljuju Ugo Korani, Toma Medvešek, Vedran Živolić, Ivan Pašalić i Anđela Ramljak naporno treniraju (iza njih se na ekranima očitavaju tjelesne promjene) i usprkos izvrsnoj izvedbi koju resi dopadljiva ujednačenost (mora da su glumci prolili dosta znoja da postignu takav sklad), svaki od treninga traje suviše dugo (bez obzira na dokumentarnost), što odlikuje i većinu ostalih scena u predstavi (čak i prekrasan Polovinin završni monolog). Davidovi susreti s psihijatricom prekidaju kontinuitet priče (prave seanse su počele nakon Ergićevog psihičkog sloma) koja je kronološka pa vrlo rano srećemo Davidove roditelje, ambicioznog oca Ljubu i brižnu majku Miru. Rakan Rushaidat vjerno prikazuje Ljubu kao „sveznajućeg“ ruralnog muškarca koji ne uviđa sinovljeve tegobe (možda i zato što njegovim primanjima gradi drugi kat obiteljske kuće), a njemu dobru protutežu ostvarila je Lucija Šerbedžija u liku požrtvovne (samozatajne) mame koja ipak u jednom trenutku doživljava Davidovu djevojku Anđelu (Nikolina Prkačin) kao prijetnju svojoj majčinskoj ulozi. Nisam sklona obilju tehnologije na sceni, ali su se uporaba mobitela (razgovori Davida i Anđele), kamere (projekcije s pozornice) i video projekcija logično uklopili u izvedbu dajući predstavi novo ozračje u čemu se izvrsno snašla Marta Žegura kreirajući dresove (bez doslovnih obilježja), civilnu i poslovnu odjeću.
Iako sam već naznačila predugo trajanje pojedinih scena, svaka od njih je glumački besprijekorno izvedena. Tomić opet pokazuje da je sposoban dočarati veliki raspon emocija, njemu uz bok je Korani koji kroz lik Slavena Matijevića ostvaruje najtužnije trenutke ove predstave (i onda kada scenom šeće gol i onda kada se jada na svoju nevoljnost), Rushaidat i Čubrilo autoritetima oca i trenera upečatljivo oslikavaju uvjete u kojem žive igrači. Dakako, i svi ostali snažno doprinose zaokruženosti priče.
Predstava Jezik kopačke pokušava maknuti predrasude o nogometu i nogometašima koje su izrasle iz medijskih, često senzacionalističkih objava, ali i zbog prisutnosti velike količine novca. I kako kaže naš Polovina na kraju predstave, „nogomet je lijepa igra kada je igra a ne borba ili spektakl. Ta trava tako lijepo miriše, kao livada iza kuće“. Šeparović se prihvatio teme koja se naoko bavi jednom profesijom i jednim konkretnim čovjekom, ali ona je važna za mnoge i na mnoge se može primijeniti jer u ovo naše doba opće komercijalizacije, svaka je igra izgubila radost i svaki je igrač postao gubitnik.