Predstave odigrane u posljednja dva dana 6. Mediteranskog lutkarskog festivala – Mediteraneo u Kazalištu lutaka Zadar pokazale su da se upotrebom papira i korištenjem šaka mogu ispričati najrazličitije priče.
Glumica, lutkarica i redateljica Maayan Iungman (nakon školovanja u Izraelu, preselila se u Berlin, no sada živi i stvara u Francuskoj) izvela je poetsku predstavu bez riječi Niyar – priča od papira u kojoj su likovi, okoliš i haljina izvođačice oblikovani od papira (scenografija Adam Iungman, Ariane Bothe; kostimografija Chantal Kirch). Scena prikazuje mladu ženu koja nešto crta/zapisuje na blok papira, no uzastopce trga i odbacuje listove na gomilu papira oko sebe koja raste usporedno s njezinom ljutnjom i žalošću. Ali odjednom se iz hrpe papira izdižu papirnate figure, raznoliko bilje i jata ptica koji počinju samostalni život (glazba i oblikovanje zvuka Thomas Moked, oblikovanje svjetla Leander Lienert) u kojem autorica pokušava sudjelovati. Iako vizualno izuzetno lijepa, predstava ne pruža puno mogućnosti za dešifriranje sadržaja pa ostaje „lijepa i nijema“.
Pretpostavljam da je lutkarsko kazalište „Le pOissOn sOluble“ (Limbrassac, Francuska) izabralo ime po istoimenoj pjesničkoj zbirci (1924.) nadrealističkog pjesnika Andrea Bretona o čemu, čini mi se, prilično dobro svjedoči predstava Apneja autora Jeana Cagnarda u režiji Laure Boutad. Iz visine promatramo krevet (scenografija Delphine Lancelle) u kojem se par (Catherine Brocard, Yoann Rousseau, autori lutaka i pribora) sprema na počinak i dok tonu u san, nerijetko se zateknu usred noćne more. Svoja lica prikazuju listanjem stranica knjiga (budući da nisu izravno suočeni s crtežima, zadivljujuća je njihova vještina), a snove dinamičnom izmjenom kartonskih crteža (svjetlo Margot Falletty, zvuk Romaric Bories), pa jer su snovi nepredvidljivi lako prihvaćamo sve što im se događa.
Urugvajska skupina „Coriolis – Teatro de Objetos“ gostovala je s predstavom Manual u kojoj tri para ruku (Maru Fernandez – redatelj, dramaturg, scenograf, Gerardo Martinez – redatelj, dramaturg i Sebastian Vera) grade likove (izvrsna priča o tri stare žene), oblikuju lice (uz dodatak crnih kuglica za oči), kreću se praćeni glazbom u vlastitom ritmu pokazujući da su ruke, ali da ih se može i drugačijima doživjeti (izvođači su „nevidljivi“, svjetlo Lucia Tayler) te koristeći razne predmete (kutija za alat, cipele, rukavice) smišljaju kratke zgode. Dinamična, uzbudljiva i prilično drugačija od većine lutkarskih predstava, predstava Manual je doista razdragala publiku. Tek mala napomena: šteta je da je predstava građena od kratkih sekvenci umjesto da je osmišljena kao cjelovita priča (osim već spomenutih starih žena).
Na šestom izdanju Mediteranea odigrano je šest predstava (o Šapatu duše iz HNK u Varaždinu već je pisano) i u svakoj od njih se mogao prepoznati zanimljiv lutkarski rukopis, ali više od toga je pokušaj da se odabirom predstava (možda ne bi bilo loše proširiti na kazališta izvan „mediterana“) razbije predrasude o lutkarskom kazalištu kao kazalištu za djecu.