Na 48. Dane satire Fadila Hadžića (2.6.-18.6.2024.) došle su neke doista neobične predstave (izbornica Željka Udovičić Pleština), među kojima se našla i neverbalna komedija Raj / Paradiž u režiji Mattea Spiazzija i produkciji SLG Celje (SK „Kerempuh“, 5.6.). Komedija se događa u staračkom domu u jednom slovenskom mjestu (starački domovi obično imaju idilična imena pa tako i ovaj) i na „dokumentaran“ način (dramaturginja Tatjana Doma) nastoji pokazati kako žive njegovi štićenici. Posebnost izvedbe je da svi glumci nose maske (dizajn i izrada maski Alessandra Faienza), tako da su lišeni i mimike i riječi i za komunikaciju im preostaje isključivo „govor“ tijela iz kojeg se „čitaju“ njihove želje, namjere i htijenja. Nekada sam se smijala riječima svojeg vremešnog znanca koji je tvrdio da je „stari čovjek gotova sprdačina“, aludirajući na tjelesnu slabost, ali i na lošije prosudbene moći, zbog čega stari ljudi donose pogrešne odluke i često postaju metom raznim prevarantima. U sadašnjem, sve bešćutnijem svijetu, starci su svojim nasljednicima postali teret i obitelji ih, usprkos njihovom protivljenju, getoiziraju, a njihovu imovinu pokušavaju prisvojiti (za neke ljude domovi su rješenje, ali…).

„Predstava nas potiče na introspekciju, na razmišljanje o onima od kojih smo se odmaknuli, na činjenice od kojih često bježimo i od kojih strahujemo, a smijeh nas dovodi do suza u kojima postajemo svjesni nedostatka empatije i vlastite konačnosti. Precizno karakterno nijansirana glumačka igra čitavog ansambla, riječi kroz lica maski i sugestivna glazba uranjaju publiku u katarzično kazališno iskustvo“, napisale su članice Ocjenjivačkog suda (redateljica Marina Petković Liker, glumica Iva Visković Križan, novinarka VL Božena Matijević) u obrazloženje svoje odluke da Veliku nagradu „Večernjeg lista“ za najbolju predstavu u cjelini dodjele ovoj „gorkoj“ komediji (posebnu nagradu za specijalno postignuće u oblikovanju i izradi maski dobila je dizajnerica Alessandra Faienza).

Scenograf Primož Mihevc osmislio je funkcionalni prostor dnevnog boravka (dizajner svjetla Gregor Počivalšek) u kojem stanari  zajednički gledaju televizija (naravno ne bez svađe), igraju šah, slušaju radio, čitaju knjige ili razgovaraju, ali kako svatko ima neku želju od koje ne odustaje, ne prestaju prepirke pa čak i ozbiljni sukobi. Svi su odjeveni u udobnu staromodnu (odjeća iz mladih dana) kućnu odjeću  (kostimografkinja Dajana Ljubičić) i osim „agresivne gospođe s torbicom koja si voli popiti“ (Rastko Krošl), nitko nije tjelesno preoblikovan (već su maske dovoljno sugestivne). Iako se radi o neobično uvjerljivoj  grupnoj igri, osim vizualnih, postupno uočavamo i njihove karakterne osobine pa su tu ljubiteljica ozbiljne glazbe u invalidskim kolicima (Lučka Počkaj), švercerica / kleptomanka s hodalicom (Tanja Počkaj), medicinske sestre (Manca Ogorevc, Lucija Harum, Maša Grošelj) i muškarci (Žan Brelih Hatunić, David Čeh, Aljoša Koltak, Urba Kuntarič, Branko Završan). Prepričavati dogodovštine iz njihove svakodnevnice nije nužno jer su to rutinska zbivanja koje onima izvan doma djeluju banalno (uzimanje lijekova, gledanje televizijskih emisija, čak i proslava rođendana) pa nisu same dogodovštine već glumački nastupi ono što plijeni pažnju.

 Bile su mi neobično drage „sitnice“ koje su slikovito prikazivale atmosferu. Preglasna glazba podrazumijevala je da su svi nagluhi, brzanje u toalet ukazivalo je na problem tjelesne kontrole, a posjet mlade žene bez maske priprema za odlazak u onostrano. Povremeno mi je predstava bila malo prespora, ali onda sam shvatila da na zadnjoj životnoj stanici više nema žurbe i da se kazališni čin „prelio“ u gledalište.