Prevoditelj Josip Torbarina (1902.-1986.) napisao je u predgovoru drami Williama Shakespearea (1564.-1616.) Mjera za mjeru (1604.) kako se radi o djelu iz skupine od tri drame „koje ne možemo svrstati ni u tragedije, ni u komedije, ni u 'historije', a ni u romantične igre“ (također su to Troilo i Kresida i Dobro je što se dobro svrši) i da su to „zapravo 'drame' u modernom smislu riječi; obrađuju ozbiljne, mahom društvene probleme, sadrže latentne tragične elemente, ali ne završavaju smrću glavnih junaka, nego na kraju radnju zaključi prilično neočekivani happy ending“. Shakespeare je bio sklon za svoje drame birati već postojeće fabule pa je za dramu Mjera za mjeru odabrao (stvarni) događaj o ženi koja se za život voljenog muškarca osuđenog na smrt pogađala s vlastodršcem, a priču je „našao“ u zbirci Ecatommiti (1565.) koju je sastavio talijanski pisac Giambattista Giraldi Cinzio (1504.-1573.).
Radnja drame je smještena u Beč (utvrdi katoličanstva!) za kratkotrajne vladavine namjesnika Angela koji, u odsutnosti vladara, vojvode Vincentija, odlučuje strožom primjenom zakona iskorijeniti nemoral, pa je prva žrtva tih njegovih „reformi“ Claudio kojeg osuđuje na smrt jer je prije braka općio s djevojkom (uz njenu privolu što je nevažno). Lijepa Claudijeva sestra Isabella odlazi namjesniku moleći za bratov život, na što Angelo pristaje uz uvjet da mu se ona poda. Isabella s gnušanjem odbija tu nagodbu, ali kada bratu ispriča nemilu zgodu, on je moli da popusti namjesniku kako bi mu spasila život (njegov život je očito važniji od njezinog!). Daljnja zbivanja pokazuju da je namjesnik u davnini učinio isti „zločin“ za kojeg optužuje Claudija, ali mu pozicija omogućuje da izbjegne zakon koji želi primijeniti na drugima. Budući da je vojvoda (koji nije otputovao, nego je preobučen u fratra pratio namjesnikovo vladanje) inkarnacija pravednosti, ne kažnjava ni Claudija ni Angela, nego ih upućuje na brak s izabranicama, a sam se odlučuje na brak s kreposnom Isabellom (ne znamo je li ona uopće sklona tom braku jer za njene želje Shakespeare ne haje nego dramu završava vojvodinom poučnim riječima).
Možda zvuči pretjerano, ali ja u ovoj drami uočavam satirične elemente poput Angelovog i Claudijevog omalovažavanja Isabellinog odnosa prema djevičanstvu, namjesnikovog licemjerja i demonstracije moći te odnosa prema ljudima iz „nižih“ slojeva (sve je u suvremenoj „crnoj kronici“). Gornji tekst potaknula je izvedba Shakespeareove drame Mjera za mjeru s intervencijama dramaturginje Ivane Vuković u režiji Ivana Plazibata na sceni HNK u Zagrebu (12.6.2024.).
Voljela bih da me režija ili dramaturgija (barem povremeno) iznenade, ali to se malo kada događa. Iako Plazibat u programskoj knjižici tumači razne funkcije u korištenju kamere („… u 55 kvadrata to je estetika krupnog kadra, dok je u Slučaju vlastite pogibelji to bila estetika CCTV kamere. U Mjeri za mjeru to je estetika voajerskog pogleda. Kamera je tu samo oruđe koje publici pruža još jednu vizuru.“) svaki put iznova imam dojam da promatram nekoga tko „progoni“, možda čak „skriveno“ snima glumce (operator kamere Luka Ivić) jer ne osjećam potrebu usporednog promatranja fizičkih i snimljenih scena (prikaz zbivanja izvan pozornice opravdava kameru) pa čak ni kada je to uvećani prikaz lica (osim grimasama osjećaji se mogu pokazati glasom i gestama). Scenografija (Tea Truta) je izgrađena od prozirnih ploha (vide se dvije bijele spavaće sobe povezane prolazom) što je čini neodređenom i pomalo blijedom (osim u kolorističkim nastupima dizajnerice svjetla Vesne Kolarec) pri čemu projekcije djeluju kao vertikalni produžetak jer niti kostimi (Petra Pavičić), osim „šlampave“ odjeće, uniformi i nekoliko ženskih elegantnih haljina, ne pršte bojama pa cijeli ambijent djeluje „prigušeno“. Suprotno tome, glazba Damira Šimunovića je prilično „divlja“ i uz nju „pleše“ (scenski pokret Damir Klemenić) grupa mladih glumaca (Filip Vidović, Marin Klišmanić, Marin Stević, Ivan Colarić, Silvio Vovk) koje opet susrećemo u još nekim ulogama pa Vidović glumi Claudija, Klišmanić i Stević uz Slavka Juragu čine odred redara, a Colarić lijepo, ali bez veće potrebe svira klavir uz pjevački nastup Lane Barić.
Predstava obiluje dopisivanjima i predstavlja jednu veliku adaptaciju (Plazibat: „Adaptacija je bila nužna kako bismo dali glas – nijemima“) što je Lani Barić omogućilo raznolike uloge pa, osim lika gospe Grebene (bivša prostitutka i svodnica), ona aktivistički zagovara žensko pravo na odabir vlastitog životnog puta, a uoči početka predstave, odjevena u historijski kostim, recitira na engleskom poznate stihove o svijetu kao pozornici. Osobno ne nalazim valjanog opravdanja za tako puno dopisanog teksta (tragala sam za domaćinima među došljacima) jer pretpostavljam da se zbog nečega za uprizorenje odabrala baš ta drama, no dozvoljavam da je autorski tim imao potrebu za „objašnjenjima“ (mada su odnosi između vlasti i puka isti već stoljećima, a suvremeni neformalni stupanj podcjenjivanja žena tek je malo manji od nekadašnjeg službenog ). Usprkos svemu, ne nalazim mjesto psovačkim istupima, poigravanju sa Shakespearovim likovima ili dosjetkama na prizemnoj razini (mada je duhovita opaska da se sve zbiva u Beču, a svi imaju talijanska imena) te poučnim govorima (čak i podrugljivim) – ako se autorski tim htio ogledati u predstavi prema motivima drame Mjera za mjeru, onda je dramaturginja mogla napisati svoj tekst (ni najveći nisu bili uvijek originalni; vidi početak ovog teksta).
Goran Grgić je lik vojvode dao na očekivano visokoj razini, ali bez nekog većeg ushita, Dean Krivačić je hladnog i bešćutnog Angela prikazao poput automata (što mi djeluje prilično točno), pravednom je Escalusu Siniša Popović podario dostojanstvo dok je Olga Pakalović nepokolebljivu Isabellu lišila želje za interakcijom nakon bolnih iskustava s muškarcima. Moram priznati da mi je nejasna koncepcija likova (Bernardin, fratar) koje je ostvario Dušan Bućan. Grupa djevojaka (Iva Jerković Oreški, Jelena Otašević Babić, Luca Anić, Iva Mihalić, Tesa Litvan) upitnog statusa prvotno djeluje bez osobnosti, ali ih individualizira vojvodina naredba njihovim zaručnicima da ih moraju oženiti (što tu treba osuvremenjivati?), odnosno neke njihove akcije poput „preskakanja“ ograde lože ili tobožnjeg nagovaranje publike da prekinu predstavu (zapravo ishode pauzu) da bi se onda drsko čudili jer su se gledatelji vratili na nastavak (znači li to da su svjesne da je predstava slaba?)
Odlika ove predstave je relativizacija Shakespearovog udjela u njegovoj vlastitoj drami pa bih je ja preporučila onima koji su voljni matematički utvrditi omjer originalnog i dodanog teksta (mogu organizirati i kviz), onima koji mogu vrebati kretanje scenskog paparazza i onima koji u svemu uvijek nalaze nešto zabavno (jer manama usprkos, predstava nije dosadna).